Toliko je bogat naš jezik, puno riječi i još više značenja. Ipak, čini mi se da su nam radnje sužene. Sve više pričamo, manje radimo. Ili možda radimo ali kako, kome i zbog koga?
Ma, ja uvijek postavljam toliko pitanja i tješim se da je to dobro, jer mislim. To je valjda jedna od najvećih prednosti koje čovjek ima nad drugima i koje (može da) koristi. Misao je kao vazduh, što je više udišete više je osjećate i više vam je potrebna.
Ipak, naše mišljenje se ne podstiče dovoljno od najranijeg djetinjstva. Previše nam toga roditelji serviraju i često ne ostavljaju dovoljno prostora da djeca sama razmišljaju. Trude se da sve objasne, jer roditelji tako doživljavaju svoju ulogu, ljudska su bića. Kasnije nam isto to mišljenje serviraju škole, bolnice, firme i korporacije, političke partije, crkve, mediji... svi do groba. I koliko para, toliko muzike... najjači nadvladaju i mišljenje se novcem kupuje.
U subotu sam bila na Prvom prvenstu Crne Gore u stonom tenisu za osobe s invaliditetom, koje je organizovao Stonoteniski klub „Luča“. Prišla mi je jedna djevojčica koja je bila u publici, Sofija, procjenjujem da ima između tri i četiri godine. Nije mi odgovorila koliko ima godina, umjesto odgovora čula sam riječ koja bi Sofiji od starijih bila zabranjena. Osjetila je Sofija slobodu da je izgovori. Sofija je postavljala pitanja, željela je dosta da (sa)zna. Uživala sam dok sam pričala sa njom, bila je jako slatka i simpatična. Njena pitanja su bila dragocjena i bilo je teško odgovoriti na njih, jer sam imala želju da joj približim što više to o čemu pričamo, da pričam sa njom ravnopravno, da shvati koliko je divno biti dijete i da se i ja na trenutak vratim u taj najbezbrižniji i najbezazleniji period.
Ipak, našu priču je neko prekinuo, pretpostavjam da je to bila njena majka, možda i tetka, ko god, neko ko je imao ulogu vaspitačice, makar danas. Ipak, prekidanje je bilo pomalo podmuklo, manipulativno i rekla bih nasilno. Povela je gospođa djevojčicu pod izgovorom da će nešto porušiti, a nije baš da smo bile blizu predmeta za rušenje. I da jesmo, gospođa je imala i druge opcije, na primjer: da sazna o čemu pričamo, pa da onda procijeni i odluči da li je to štetno po njeno dijete, da meni kaže da obratim pažnju da Sofija nešto ne poruši, da ostane sa nama i sama pazi...Imala je toliko opcija, ipak, izabrala je podmukao način da Sofiju spase od mene, drugačije. Linija manjeg otpora i konformizam je najbolji način bježanja od stvarnosti. Gospođa je zaboravila da je došla na skup na kojem je bilo ne manje od 30 osoba s invaliditetom; i onih sa „očima ili na pogled vidljivim“ i onih sa „nevidljivim“ invaliditetom i da je to upravo prilika da Sofija postane tolerantnija, da se navikne na „drugačije“ od većine; da prihvati... da jednog dana u školi, na poslu, u komšiluku, u porodici nema problem sa tim što postoje i oni „drugačiji“, „samo fizički drugačiji“. Prilika da Sofija nauči da pita, da i dalje misli i razmišlja...
Sofija je samo jedna, a djece koja pitaju kao Sofija ima dosta. Sofija je pitala, nije se smijala, nije bila podrugljiva, nije bila uplašena, samo je željela da zna. Ali roditelja i starijih koji na isti način reaguju kad njihovo dijete ugleda dijete s invaliditetom je jako puno. Ima onih koji ukoliko „na vrijeme“ primijete dijete ili osobu s invaliditetom, sopstveno okrenu na drugu stranu, da ne bi ni vidjelo to „drugačije što se pojavilo“, ili kada djeca brže odreaguju pa već vide i pitaju, onda ih roditelji zagovaraju, ćutkaju, povuku, a nekada i udare jer su, valjda, uradili nešto ružno i loše, nešto što ne treba i ne smiju da urade. Invaliditet ostaje tabu za djecu, nešto o čemu ne smiju i ne treba da pitaju, ne mogu ni da saznaju. Ili saznaju, ali površno i pogrešno.
Roditelji se plaše, a djeci ostaje strano i nepoznato, ne samo u djetinjstvu nego često i dugo vremena nakon djetinjstva.
Ni u knjigama nemaju priliku da vide ništa što nije prosječno, većinsko i „društveno prihvatljivo“. Ni obrazovanje se „nije snašlo“. I tako redom, sve strukture ostaju zatvorene, povlače se u sebe, kriju strahove...
...
Potreba, upotreba, zlo i zloupotreba, toliko se toga stvori iz ničeg... a krene od potrebe. Potrebe koja se nikada ne zadovoljava do kraja, zato počinju i izrastaju druge radnje. I ja sam ovo pisanje započela iz potrebe... potrebe da ne zadržim misli u sebi i zaustavim mišljenje, potrebe da se ne utopim u masu koja vuče sve sa sobom i guta drugačije. Važno je savladati strah, sujetu i ugušiti potrebu vladanja nad sobom i drugima. Osloboditi se, priznati i sebi i drugima i bol i sreću i emociju i mišljenje... ne manipulisati. Eto i ja ovdje osjetih potrebu da napišem nešto što prije nekolika dana nijesam izgovorila i napisala u trenutku koji je bio najadekvatniji za to i to ne gospođi koja je bila sa Sofijom.
Prije nekolika dana je gospođa udaljila Sofiju od mene, zbog nekolike desetine centimetara razlike između mene i odraslih ljudi, mojih vršnjaka, starijih i mlađih od mene, samo zbog razlike koja se očima primjećuje. A u ovoj situaciji oči daju naredbu mozgu i razumu, a ne obratno.
A gospođa ne bi tako brzo uklonila Sofiju od neke Marine koja propagira određenu, religiju, crkvu, politiku, naciju, rasu, jezik i kulturu... a toga će Sofija da se nasluša u vrtiću, školi, u društvu, na poslu, od medija, različitih pojedinaca i grupa. Neće gospođa uspjeti ni da sazna šta je sve Sofija vidjela i čula, jer će sve to prebrzo da proguta Sofija ili ono Sofiju.
Neće moći Sofiju da sačuva od raznih zloupotreba. Sofija će ionako izabrati kad odraste, gospođin uticaj će biti sve manji. I Sofija će se pridružiti nekoj grupi, pripadati nekome, jer, nemoguće se izdvojiti i izolovati od svega i svih.
I tako je sa svom djecom, a i nas odrasle ne zaobilaze zlo(u)potrebe. Ljude kontroliše vlast, mišljenje kontroliše moć i novac, medije kontroliše politika i tako u krug. Danima nam se plasiraju informacije slobodnih, poluslobodnih i neslobodnih. Pojavljuju se neki koje taman zaboravimo da su među nama i opet nam ih radi spinovanja javnosti i upravljanja nad mišljenjem vrate. Tako se Predsjednik države pred svake izbore pojavljuje u medijima, daje izjave kao misleći, pita se, odgovara, jer se još uvijek nije dovoljno zamjerio narodu, pa ga valja iskoristiti. Ožive ga svaki put periodično, pa ga opet upute u odaje.
I nije tako slučaj samo sa njim, tako je i u sitnijim i manjim porama društva, u manje uticajnim. Tako i oko trećeg decembra – Međunarodnog dana osoba s invaliditetom ožive fosili, osjete potrebu, probude se, pojave se u nekim medijima, na nekom okruglom stolu i opet zamru tokom godine, jer su već odavno upotrijebljeni i zloupotrijebljeni, a sve manje su nam objektivno potrebni.
I tako se političari pred svake izbore sjete djece, pa ih posjete u nekom instituciji, školi... Pročitah večeras da su članice Ženske alijanse Demokratske partije socijalista Herceg Novog posjetile „štićenike u Dnevnom centru za djecu sa posebnim potrebama u Igalu. Tom prilikom, one su provele dio dana u Centru, u društvu sa djecom i upoznale sa radom ove značajne institucije.“ Ne mogah, a da ne odreagujem „da to nijesu šticenici, nego korisnici, jer su i djeca ličnosti za sebe. Treba ih poštovati!“ i najbolje ih je štitit od nas samih i prije i tokom i poslije izbora. Ne sjetiti se samo djece s invaliditetom na momente i provesti sa njima neki period dana, ponijeti im slatkiše i igračke i pomaziti ih tako periodično, po potrebi. Ne zadovoljavati nasušnu potrebu za vlašću nad djecom i preko djece. I ne radi to samo Demokratska partija socijalista i njihova Ženska alijansa, to rade sve političke partije, a i neke druge društvene strukture preko djece, preko starih, preko onih koji su tokom godine ugroženi, a na jednog dana ih se sjetimo kako bi i oni trebali živjeti ponosno. A najtužnije je što smo ugroženi svi. I tako preko noći prihvatimo sve, drugačije od nas, jer su živi i trebaju nam u nekom momentu.
A iznad površine, kad se zagrebe malo dublje cenzure su uvijek tu i za drugačiji izgled i za drugačije mišljenje.
Bonus video:
