Čikago

Kad su mi na čikaškom aerodromu rekli da jedino ja ne moram da skidam cipele prije policijske kontrole pomislio sam da i Amerikanci čitaju ovaj blog, a onda mi je Lara objasnila da sam kompjuterski, nasumično, određen da prođem kroz lakšu proceduru. Amerikanci nastoje da sve pojednostave, pa na malom uzorku testiraju kako da kontrola na aerodromima ostane rigorozna, a da ubrzaju promet putnika. Poslije dvočasovnog leta stigli smo tog ponedjeljka, 2. juna, oko 22 sata, iz Čikaga u Boston, grad u kojem već dvije godine živi moja najstarija kćerka. Prvi utisak o Bostonu nije bio povoljan. Ušli smo u bostonski metro i sve što sam znao o Americi iz kriminalističkih filmova u talasima se sručilo na mene. Mrzovoljni likovi, bezizražajnog i umornog pogleda, svih boja kože (bijele, crne, žute i njihovih varijacija), djelovali su kao da nešto čekaju da se pokrenu. Možda da ugledaju nekog izgubljenog „bledolikog“ sa naočarima i bradom, u pratnji mlade djevojke, da izruče svoje frustracije i nagomilani bijes. „Sad će neko da izvadi sačmaricu i pobije nas kao zečeve“ – šapnuo sam Lari. „Neka, tata“ – nasmijala se i saopštila mi da ona, ipak, poslije 20 sati, za svaki slučaj (a za dvije godine nije čula ni za jedan slučaj), ne ulazi u metro. Oko ponoći ušli smo u njenu iznajmljenu kuću u Medfordu, u mirnom dijelu Bostona, u blizini Taftsa, njenog fakulteta, na kojem ovog ljeta brani master tezu. Ali o bostonskim i njujorškim danima sa moje američke turneje pisaću u narednom blogu, u ovom iznosim utiske iz Čikaga, u kojem sam boravio od 26. maja do 2. juna. U Ameriku sam, ugodnim letom preko Rima, otputovao sa prijateljem Omerom Hodžićem i četvoricom članova njegovog orkestra: Džajom i Dinom Beharovićem i Miškom i Markom Bulatovićem, koji su za ovu priliku bili pojačani solistima Sarajkom Anidom Idrizović i Sabrijom Vulićem iz Čikaga. Imao sam ugovorenu promociju knjige “Barske priče” u Kulturnom centru naših iseljenika “Rumija”, u petak, 30. maja, dok je muzičari trebalo da sviraju na svadbi starijeg sina Šaćira i Jasmine Vukić, u nedjelju, 1. juna. Na aerodromu me čekala Lara. I nije me dočekala u prvom naletu. Kad me policajac pitao šta ću da radim u Americi rekao sam da ću da promovišem knjigu u Čikagu, zaboravljajući da mi je pozivno pismo stiglo iz Njujorka. Ne umijem da lažem na srpskom a još manje na lošem engleskom i začas sam se našao u takozvanoj imigracionoj prostoroji sa Rodrigezom i ostalom braćom. Mislio sam Amerika me neće gledati. Želudac mi se popeo do jabučice. Prostorija sa dvadesetak isprepadanih ljudi polako se praznila (neko je izlazio radostan, neko tužan, neko sa lisicama na rukama) kad mi se, konačno, jedan policajac obratio. Sad sam imao spreman odgovor, a i on je provjerio to što treba, i brzo je pečatirao moj pasoš. Poniženje koje sam osjetio u toj prostoriji bijede i jada, mislio sam, neću zaboraviti za sve vrijeme boravka u Americi. Zaboravio sam ga čim sam ugledao Laru. Ona je bila smještena kod svoje kume Isidore, a ja zajedno sa svim muzičarima u Vukićevoj gostoprimnoj kući u elitnom naselju Linconlwood. Zbog jednog objektivnog razloga, promocija je, umjesto 30. maja, održana dan ranije. I pored napora mladih, preduzimljivih Barana, Beća Kalamperovića i Isa Perazića, u sali nije bilo mnogo ljudi, ali promocija je protekla u lijepoj atmosferi, baš kao i tri dana kasnije svadba sa 550 zvanica, u raskošno dekorisanoj dvorani. Vukić je još 1973. došao u Ameriku sa roditeljima, kao četrnaestogodišnjak. Stekao je imetak krajem prošlog vijeka trgujući nekretninama. Nisam ljubitelj muzike koja je te prve junske noći dominirala, ali uz izvrsnu hranu, kalifornijsko crno vino i moju poslovičnu apatiju na svadbama (valjda zbog toga što ne umijem da igram), bez problema sam, istina, prilično usamljen, dočekao 5 sati kad smo se vratili kući. Mnogi Barani su uspješni u Čikagu. Među njima je i Ratko Martinić koji je 13 godina u Americi. Radi u University Healthsystem Consortium kao administrator baze podataka. Na 38 spratu zgrade u centru Čikaga ostvario je svoj crnogorski san – dva dana u sedmici radi kod kuće, tri na poslu. Kompjuter je njegovo osnovno sredstvo za rad, baš kao i njegovim prvim saradnicima Kinezu Jung Džiju i Makedoncu Trajčetu. Ratko ima troje djece: Bojana je arhitekta, Jelena je budući psiholog, a Dušan studira u Kragujevcu kompjutersku grafiku i na četvrtoj je godini. Njegova desna ruka je Bojana, sposobna mlada dama. Sa Ratkovog radnog mjesta puca veličanstven pogled na Čikago, ali on je, čini mi se, još više ponosan na teretanu koju zaposleni u njegovoj firmi, na spratu iznad, mogu da koriste kad požele. Tu sam zamalo slomio glavu na pokretnoj traci za trčanje. Porodica Martinić ima kuću u zapadnom dijelu Čikaga, Nejprvilu, naselju sa oko 200 hiljada stanovnika koje je, svojevremeno, proglašeno za najbolje mjesto za život u Americi. Od svih ljepota Najprvila najviše mi se svidjela rijeka Dupage (Dupejdž), vještačka jezera oko nje i biblioteka, “The Nichol’s library”, u kojoj, naravno, nije bilo knjiga na srpsko-hrvatskom, ali, vele, imaju u planu da ih nabave. U Nejprvilu sam vidio i izloženo novo vozilo “Tesla” koje umjesto na benzin ili naftu ide na struju. Vozilo košta od 70 do 130.000 dolara, a model kojem smo se mi divili stajao je 91.000 dolara. Uveče, posljednjeg dana maja, a bila je subota, zamolio sam Ratka da odemo na drugi kraj Čikaga, u Tojota park, na nesvakidašnji događaj, prijateljsku fudbalsku utakmicu između Srbije i Paname. Računao sam: sad i ko zna kad! Iako Ratko nije veliki poklonik fudbala uživali smo obojica u sjajnom ambijentu i relativno dobroj igri. Da sve ne protekne u superlativima pobrinula se grupica navijača na sjevernoj tribini skandiranjem i potezom koji je neodoljivo podsjetio na onaj iz 1977. godine kad je na beogradskoj Marakani Huanito pogođen flašicom u glavu, na meču Jugoslavija – Španija (0:1). Jedan igrač Paname dobio je, u finišu meča, plastičnu flašicu u glavu i začas je narušena prijatna atmosfera. Ali, kompletno dobar utisak nije mogao biti pokvaren, pa čak ni zbog skupe ulaznice od 52 dolara i parkinga koji je koštao 20 dolara. Praktični Amerikanci još jednom su profitirali od Srbije (i Paname), jer na Tojota park dolazi se uglavnom vozilom. A bilo ih je (vozila) najmanje dvije hiljade. Na ulicama Čikaga, niti, kako su mi objasnili, drugih gradova Amerike, gotovo niko ne puši. Duvan je protjeran i oni koji ga konzumiraju smatraju se, u neku ruku, primitivnim. Istina, marihuana se ponekad “čuje”. Amerikanke se ne nose napadno, još manje vulgarno. U tom smislu to je konzervativna zemlja. A muškarci ne nose torbice preko ramena koje se kod nas, u žargonu, zovu “pederušice”. Jer, upravo su one znak, kako su nam objasnili, da je njen vlasnik različite seksualne orijentacije. Srećom, niko me nije “startovao”. Naš domaćin Šaćir Vukić jedno jutro nas je odveo u kafe-restoran “Beograd”, gdje su naši iseljenici Zeko Duškić i njegov brat od ujaka Senad Škretović željeli da nas ugoste. Naručio sam specijalitet kuće – burek. Vlasnik objekta u kojem ima svega sa ovih prostora, od “chevapchicha” do sarme, jeste Duško Pavlović iz Bijeljine. U restoranu, u čijem sklopu su i mesara, pekara i prodavnica, rade, po riječima Jelene Cvetkovske, koja je poslovala za šankom, sve naši ljudi, i to iz svih krajeva bivše zemlje. Jugoslavija odlično funkcioniše u srcu Amerike, u Čikagu! A, zašto nije mogla na Balkanu? Čini mi se, malo zbog naše gluposti, a malo više zbog spica koje su nam ubacivali iz Zapadne Evrope i Amerike. Jer, da bi oni dobro živjeli, kao što žive, neko, očigledno, mora da živi prilično slabije. Osnovni utisak koji sam ponio sa ovog dalekog puta glasi: da bi Crna Gora, jednom, postala Amerika, mora, prije svega, da postane pravna država. To je uslov svih uslova. A priču o daljini sasvim mi je relativizovao Baranin dr Aleksandar Videnović, sa Harvarda, koji mi je za vrijeme večere u jednom italijanskom restoranu u Bostonu kazao: “Amerika uopšte nije daleko. Putovanje avionom od Podgorice, preko Rima do Njujorka, znatno je kraće nego putovanje vozom od Bara do Beograda i neuporedivo sigurnije!” Čikao je višemilionski grad. Ostale su nam u nezaboravnom sjećanju šetnje Botaničkom baštom u kojoj ima više zelenila nego u čitavom Baru, Milenijumskim parkom i uz jezero Mičigen, kao i fotografisanje pored čuvenog “Čikaškog pasulja”, zaista neobične skulpture. Na ulici u dijelu Čikaga u kojem živi Larina dobra kuma Isidora, sa svojom majkom Božicom, pronašao sam cent sa likom Abrahama Linkolna, najomiljenijeg američkog predsjednika. “Laki, ovo je dobar znak. Tvoj pradjed je prije jednog vijeka došao u Ameriku da zaradi, ali je sve izgubio na kocki, možda ti budeš bolje sreće. Daj da kupimo koju ‘grebalicu’” – progovorio je kladioničar iz mene i na američkom tlu. Kupili smo šest “grebalica” po dva dolara, i – ništa nismo dobili. Ali, sve se promijenilo nekoliko dana kasnije u Bostonu. O tome, kao i o drugim impresijama, u narednom blogu...

* * * „Tata, u pravu si da sve prolazi, i lijepo i ružno, samo mi se čini da lijepo kraće traje“ – rekla mi je Lara, u utorak, 10. juna, oko 12,30, na autobuskoj stanici u Njujorku. Ona je hitala da uhvati autobus za Boston, a ja sam, „pust kao mesečeva senka“, nastavio Ričijevom crnom „tojotom“, umjesto srebrnim „kadilakom“, ka aerodromu „Kenedi“...

* * * “Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše; Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi; Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori; Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku.” “Derviš i smrt”.