Bar je sredinom septembra ostao bez još jedne svoje legende. Umro je Rizo, najpoznatiji ćevabdžija od Utjehe do Kufina, i šire. Malo je rođenih Barana koji nisu probali Rizove ćevape, u srcu čaršije, u glavnoj starobarskoj ulici koja vodi gore ka tvrđavi. Taj neponovljivi ukus se ne zaboravlja, baš kao i uvijek dobronamjerna priča sa ovim blagim čovjekom, gospodskih, begovskih manira.
Stari Bar bez Riza nije isti. Oštroumni starac je sve zapažao, sve znao. A govorio je taman koliko treba. Znao je da se u pravom trenutku diskretno povuče.
A znao je i sve Starobarane i većinu onih sa Topolice, na obali. I mnogo je pamtio. Samo oni koji su često bili u njegovoj ćevabdžinici, znali su nijanse u Rizovom ophođenju prema gostima, jer neke je cijenio, neke manje.
“Znam mu oca” – zagonetan je ponekad bio Rizo.
* * *
Obično do Podgorice vozim pa ne obraćam pažnju na detalje pored puta. Nedavno sam bio suvozač i zapanjio se koliko je papirića s obje strane naplatne rampe kod tunela Sozina. Kao da je, usred ljeta, pored zaštitne ograde napadao grad. Čim plate 2,5 evra, vozači račun bace kroz prozor. Smeta im to parče papira u vozilu. Tetrapak od ispijenog jogurta ili soka ih, takođe, nervira, ali se nekako suzdržavaju, čeka se da neko prvi počne. Račun od putarine je već druga stvar, treba samo malo odškrinuti prozor i izbaciti sav čemer iz sebe. „Eto šta ja mislim o vašim privatizacijama, platama, rođacima, naplatnim rampama, partijskim sastancima, ekologiji, svemu, milu li vam...“ – veli naš junak u sebi, hitro zatvara prozor i dodaje gas.
* * *
Crna Gora je mala i, objektivno, u njoj ne možete da zalutate kolima. Ali, ukoliko vam se to, ipak, desi, lako ćete saznati gdje se nalazite. Ako vas pretekne vozilo, na primjer, tivatske registracije, tako što vas za koji centimetar promaši i uleti tik ispred vas, pa morate da kočite, onda ste na teritoriji tivatske opštine. Vozač tim činom, kao lav, zapišava svoju teritoriju.
I onda se vi vratite u Bar i na isto takav način na Žukotrlici preteknete vozilo podgoričkih tablica, da i Podgoričanin zna na čijoj teritoriji se nalazi.
I otuda ono: Nema gorih vozača, od barskih, bjelopoljskih, cetinjskih, itd...
* * *
Boravio sam četiri dana u Srbiji, sa prijateljima iz KUD-a “Jedinstvo”. Vratio sam se gabaritniji za više od 400, a manje od 4.000 grama. Ne smijem na vagu.
U mojim godinama treba jesti umjereno. To je conditio sine qua non za zdrav život. Ali, ko da odoli prasetini u Aleksandrovcu, jagnjetini i prebrancu u Vrnjačkoj Banji ili ćevapima u Novom Pazaru? Tradicionalno sam slabog karaktera kad je jelo u pitanju (dobro, de... i ne samo jelo), a i nije bilo Tanje da me “brenzira”.
Neki kažu da standard u Srbiji opada. Ne znam, možda. Ali znam da nema tih političara koji Srbiju mogu da skinu sa balkanskog gurmanskog trona.
* * *
Na gotovo svim televizijama i radio stanicama voditelji se utrkuju ko će da bude duhovitiji. Usiljeni smijeh odzvanja sa radio talasa, a bijeli zubi blješte sa TV ekrana. Uhvatio sam i samog sebe kako pokušavam da budem šaljiv u svojoj emisiji “Promenada četvrtkom” Radio Bara.
I neću više.
* * *
Lider opozicije se, poslije kraćeg izleta u fajterski metod političkog djelovanja, čini se, vraća na onaj svoj suptilan i elegantan način kritikovanja vlasti. Kad govori bez ozlojeđenosti, ali oštro i precizno, i s osmjehom, djeluje superiorno.
* * *
U Crnoj Gori (a u Baru, izgleda, najizraženije), postoje dva paralelna svijeta – jedan normalan i drugi kriminalan.
Strahujem da se uskoro neće znati ko je na kojoj strani...
* * *
A propo toga, ali i nekih drugih stvari, evo šta je libanski pisac koji živi u Francuskoj, Amin Maluf, bivši novinar, zapisao u romanu “Dezorijentisani”:
„’Ne pitaj se šta tvoja zemlja može da uradi za tebe, pitaj se šta ti možeš da učiniš za svoju zemlju.’
Lako je to reći kad si milijarder, i kad si upravo izabran, sa 43 godine, za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država! Ali kad u svojoj zemlji ne možeš ni da radiš, ni da se liječiš, ni da stanuješ, ni da se obrazuješ, ni da slobodno glasaš, ni da izražavaš svoje mišljenje, pa čak ni da se krećeš ulicama kad god želiš. Šta onda vredi izreka Džona F. Kenedija? Ne bogzna šta!
Prvo, tvoja zemlja mora da ispuni prema tebi izvjestan broj obaveza. Da u njoj budeš uvažen kao građanin sa svim pravima, da u njoj ne trpiš ni ugnjetavanje, ni diskriminaciju, ni nedolična lišavanja. Tvoja zemlja i njene vođe imaju obavezu da ti to obezbijede; u suprotnom, ništa im ne duguješ. Ni privrženost tlu, ni pozdrav zastavi. Zemlja u kojoj možeš da živiš uzdignute glave, zaslužuje da joj daješ sve, da za nju žrtvuješ sve, pa čak i sopstveni život; a zemlja u kojoj moraš da živiš pognute glave ne zaslužuje da joj išta daš. Bilo da je riječ o zemlji koja te je primila ili o zemlji iz koje potičeš.”
* * *
Starobarski evergrin:
“Mene mi nije krivo što me lažeš, mene mi je krivo što misliš da ti vjerujem!”
Bonus video:
