Ovog “ludog, zbunjenog, normalnog” septembra (tableti, radon, štrajk prosvjetara, trema prvaka, dovijanje roditelja povodom “besplatnog” školovanja, itd.), došla mi je kao poručena priča Duška Radovića (1922 – 1984) o učiteljima:
“Predmetna nastava ukida učitelje, a učitelji su jedini pravi vaspitači. Onog trenutka kad deca ostaju bez svog učitelja, prestaje vaspitanje a počinje obrazovanje.
Rano je već u jedanaestoj godini, u petom razredu, ostaviti decu bez učitelja.
Kad se odgovornost za dete podeli na desetak predmetnih nastavnika, ukupan zbir njihovih odgovornosti je manji od odgovornosti jednog pravog učitelja.
Učitelj je bio domaćin, a predmetni nastavnik postaje gost male školske porodice. I to je razumljivo: učitelji su stručnjaci za decu, a predmetni nastavnici svaki za svoj predmet.
Kad bi moglo biti ono što ne može, bilo bi lepo i značajno da pravi, dobri, provereni učitelji, ostaju sa svojom decom do kraja osmogodišnjeg školovanja. Prve četiri godine kao učitelji, druge četiri godine kao razredne starešine. I to razredne starešine oslobođene nastave, sa jedinim ali najodgovornijim zadatkom – da brinu o deci...“
* * *
Dugo godina u Baru su postojale dvije srednje škole – gimnazija i poljoprivredna. U gimnaziju su išli bolji đaci. U obje škole profesori su bili ugledni Barani – autoriteti na poslu i van njega.
Jednom, davno, u poljoprivrednoj se desilo nešto, do tada, nezamislivo – svi đaci su pobjegli s (prvog) časa. U zbornici su profesori bili zapanjeni, nisu mogli da vjeruju da se to dogodilo i to još kome – starom, dobrom profesoru matematike Jovanu Bokanu. Nisu znali ko i kako da mu saopšti, „nasabajle“, tu neprijatnu vijest. Na kraju je odluka pala da to učini Milo Karanikić, omiljeni profesor mnogih generacija i Jovanov dobar drug.
Profesor Karanikić je profesora Bokana pristigao u holu.
„Jovane, nemaš što ići u učionicu.“
„A, zašto, moj Milo?“
“Ne znam kako da ti kažem, malo mi je neprijatno.”
“Reci, zaboga, sem ako se nije zaratilo...”
“Nije, naravno, nego... svi su ti đaci pobjegli s časa.”
Tajac. Muva se mogla čuti u holu.
“Pobjegli?”
“Pobjegli.”
“I, veliš, svi?”
“Svi.”
“E, dabogda ih Rumija ne zaustavila” – rekao je mirno stari profesor, okrenuo se i laganu uputio ka zbornici.
* * *
I dalje najbolji informativni program u Crnoj Gori ima TV Vijesti. Ali, djeluje sirotinjski kad do besvijesti reprizira „Lud, zbunjen, normalan“, bez obzira na kvalitet ove, inače, duhovite sarajevske serije.
* * *
Šesti put gledao sam film „Porodičan čovjek“, sa Nikolasom Kejdžom i Teom Leoni. To je modernizovana verzija filmskog klasika „Život je divan“, Frenka Kapre. Znam gotovo sve replike iz ove romantične komedije, a omiljena mi je kad ljupka djevojčica od šest godina kaže svom ocu Džeku, kojeg igra Kejdž: „Znala sam da ćeš da se vratiš.“
* * *
Žena bez šarma je kao supa bez soli – bezukusna ili grublje rečeno, bljutava, nalik na jednu političku partiju ovih (koalicionih) dana.
Pozvan sam nedavno na svadbu na kojoj je dama tridesetih godina svojom igrom ostavljala bez daha sve prisutne, i muškarce i žene. Bila je satima u centru pažnje, razigrana, vitka, skladna... U zasjenak je bacila čak i mladence.
I tako je bilo sve dok joj nije palo na pamet da nas fascinira i sa nekoliko rečenica. Pomalo grubim, neženstvenim glasom, uspjela je da promaši gotovo svaki padež, a ona dva-tri nova slova azbuke upotrebljavala je i kad treba i kad ne treba...
* * *
Kad god gledam izvještaje sa boravka našeg premijera u inostranstvu osjećam se nelagodno. Nekako mi se čini da to nije on – suviše djeluje zbunjeno i pretjerano srdačno, da ne kažem servilno. I kao da mu je neprijatno što je za pola metra viši od svojih sagovornika.
* * *
Dobro je što niko ne vidi kako sijam od zadovoljstva kad po ovom žaropeku uspijem da parkiram automobil u hladu. Kao da sam učinio bog zna šta. I kao da je važno da li će taj 18 godina stari “opel” biti u hladu ili u suncu, ionako mu nije dug vijek. Ali i sjutra ću se opet trijumfalno penjati uz stepenice ukoliko ga smjestim u hladovinu.
* * *
Finalna utakmica na svjetskom prvenstvu u košarci potvrdila je da stare izreke nisu fraze, kako nam se nekad učini, nego sam život. „Sve što je lijepo kratko traje“ – odnosi se na prvih 4,50 minuta ove utakmice, a „Nije zlato sve što sija“ – na konačan ishod.
* * *
Često uhvatim sebe kako posmatram prolaznike i pokušavam da proniknem šta se krije iza maske koje nabace čim kroče iz svog staništa. Jer, uopšte nije važno kako se ko osjeća nego jedino kakav utisak ostavlja na druge ljude. I onda mi se učini da su svi ljudi isti. Zapravo, da postoji neka ravnoteža. Ako je nekome Bog dao ljepotu oduzeo mu je nešto od pameti, ako je nekome dao mnogo pameti, oduzeo mu je nešto od zdravlja, ako puca od zdravlja, fali mu para... I sve tako, ukrug. I niko nije do kraja srećan niti do kraja nesrećan.
A iznad svega stoji vrhovni stabilizator ravnoteže – misao. Svako o sebi, svojim postupcima i svom životu misli sve najbolje. Ako ga misao izda, onda nastaju problemi i narušava se ravnoteža. A kakve posljedice nastaju zavisi od moći onog koga je misao izdala.
* * *
Sve mi se čini da je i ovo i mnoga druga moja pisanja i licemjerna i zaludna rabota. Doduše, pišem onako kako mislim, ali preskačem poneke teme i likove o kojima mislim. A ne mislim ništa dobro ni o vremenu u kojem živim ni o većini ljudi s kojim ga dijelim. Ali, ne mogu da pišem istinu, jer mnogi s kojima, inače, srdačno razgovaram, više ne bi pričali sa mnom. Zato biram uglavnom relaksirajuće teme i dobre ljude.
I mirno živim ovaj svoj mali život...
Bonus video:
