„Nenade!“
To je bilo dovoljno da se probudim.
„Nenade, dođi ovamo!“
To je bilo dovoljno da prepoznam komšiju koji već godinama s ponosom nosi zvanje najvećeg galamdžije u naselju.
„Nenade, dođi ovamo, pizda li ti materina, odma dođi ovamo, jesi čuo!“
E to me je već uvjerilo da će omaleni Nenad dugo pamtiti ovo pakleno ljetnje jutro.
Dabome, koža pamti.
Nenad se neko vrijeme živ nije čuo. Međutim, njegov otac je polagao u moć psihološkog pritiska – iako je na raspolaganju imao brojne načine da se dokopa petogodišnjeg pobunjenika, ostao je u mjestu i još odlučnije nastavio sa svojom taktikom. Stajao sam pokraj prozora u stavu gorućeg vjernika, mislima uz sirotog Nena, jednog sasvim korektnog momčića iz komšiluka. Znao sam da je moja solidarnost uzaludna. Nešto mi je govorilo da se sprema totalni napad.
Ptice su sablasno zagraktale, a nebo prekrili oblaci.
„NENADE! DOĐIOVAMO ČUJEŠLITIMENE ODMADOLAZIOVAMO SUNCELITIPOLJUBIM DOĐIOVAMO JESIČUO ZADNJIPUTIVELIM AKONEDOĐEŠ GLAVUĆUTIOKINUT!!!“
Dječak nije imao šansi. Uslijedilo je nekoliko sekundi tišine, mada sam bio siguran da sam, bez obzira na par stotina metara razdaljine između naših placeva, začuo drhtave Nenadove korake po suvoj zemlji. Zatišje je bilo jezivo. Uslijedio je prasak kakav zna emitovati samo sočni dječji obraščić u sudaru s očinskim dlanom, potom krik kojeg se ne bi postidjela ni Dženet Li u Psihu. Na kraju, u skladu sa cjelokupnom audio-predstavom, umjesto mangupskog duvanja u vrh pištolja čulo se samo „E tako, sine, pa da te vidimo drugi put.“
*
Razmišljajući o ovom događaju, pomislio sam da se moj vrli komšija, ogorčen zbog rastuće Nenadove neposlušnosti, dokopao knjige koja je u američkoj javnosti izazvala pravu buru. U pitanju je „Bojni poklič majke tigra“ autorke Ejmi Čua, profesorke prava na Univerzitetu Jejl. Porijeklom Kinsekinja, Čua je odlučila da pokaže svijetu zašto djeca iz njene postojbine postižu tako zavidan plasman na PISA testiranjima. Ona tvrdi da je sve do pravilnog vaspitavanja. Bazirajući se na pojedinim konfučijanskim principima, mnogi kineski roditelji svoje potomke uče ispravnom životu tako što ih tjeraju na rad i uskraćuju im zadovoljstva. Rezultat toga jesu snažne, izgrađene ličnosti u potpunosti spremne za život, za razliku od zapadnjačkih vršnjaka čiji su ulijenjeni mozgovi predodređeni na neuspjeh. U osnovi je primarna životna lekcija – dijete naše drago, mi smo ti poklonili život, zato ima da slušaš što ti se kaže inače ćemo ti... Dakle, oćeš ili nećeš, sve je na tebi. Sve je nekako prostije: roditelji ne moraju ispitivati granice glasovnih decibela poput mog komšije, dok zbunjenom Điju ne preostaje ništa drugo sem da pokorno prihvati uslove daljeg opstanka. S druge strane, Amerikanci smatraju da djeca nijesu svojevoljno došla na svijet, pa im se mora neprestano ugađati ne bi li se amortizovalo to nametnuto postojanje. Iako rođena usred Ilinoisa, profesorka Čua neće ni da čuje za to. Ovako ona to radi: nema odlaska u wc dok se perfektno ne uvježba violina, drugo mjesto na školskom takmičenju podrazumijeva mukotrpno iskupljenje – sate provedene nad zadacima, a spavanje u tuđoj kući ili igranje igrica ravni su smrtnim grijehovima. Nije teško zaključiti da ovakav pristup, po potrebi, uključuje i uvrede, pa i poneku edukativnu macolu, ali Ejmi ni u tome ne vidi problem: kaže da su djeca psihički stabilnija nego što to iko može zamisliti i da je surovost u ophođenju upravo ono što ih jača.
Amerikanci se uglavnom zgražavaju nad stavovima profesorke-majke-tigrice. Međutim, neke ankete pokazuju da se dosta njih potajno sprema za novi metod i da se hordi razmaženih odsad ne piše dobro. I mada je za svoje tvrdnje dobila čak i prijetnje smrću, iza osmijeha Ejmi Čua ne krije se želja za nametanjem revolucionarnog vaspitnog sistema. Ona samo traga za uzrocima primjetnih razlika, makar pouke bile ekstremne. Sve je do pojedinačnih tumačenja, pa – kome basta.
*
Ako sam kod prve situacije i gajio rezerve, nedugo nakon toga izgubio sam svaku dilemu – bojni poklič je odjeknuo i Balkanom.
Tek što sam stigao na plažu, shvatio sam da se dešava nešto čudno. Iz pravca vode dopirala je vika, dok su se ljudi na obali komešali i diskretno pokazivali ka plićaku. Tamo se jedna djevojčica upoznavala sa mogućnostima inkvizicije. Roditeljske. Njen otac je pred punom plažom demonstrirao totalitarnu vaspitnu tehniku: u vodu je ušao sa kćerkom neplivačem, čvrsto riješen da kod nje napravi radikalnu promjenu – da je, da jebe oca, po svaku cijenu nauči plivati. Preciznije, da joj iskorijeni plivačku nesposobnost. Nije se osvrtao na preklinjanje, plač, zapomaganje, više od sat vremena iživljavao se nad smežuranim djetetom, vidno uživajući u pažnji publike. Sirota žrtva je, ne znajući kako drugačije da ga umilostivi, nagonski počela baratati diplomatskim dosjetkama.
„Tata, tata, molim te, evo samo nešto da ti kažem, samo jednu stvar, molim te“, očajnički su se nizale riječi.
„Ajde, reci, šta je“, nevoljno je prorežao njen rođeni davitelj.
„Evo, tata, plivaću, samo da odemo još malo u plićak, molim te, samo još malo, evo tu, kod ovog kamena...“
Uslišio joj je molbu i sumnjičavo gledao njen tužni pokušaj da se domogne kamena. Kada je nekako stigla do cilja, usput se nagutavši vode, najzad se osovila na noge i pokušala da povrati dah.
„Aha, to je to, oćeš da me zajebeš, a?!“, nije stigla ni da se osvrne, a džinovska dlakava ruka opet ju je vukla ka pučini. U tom trenutku u njenim se očima vidjela konačna pomirenost sa sudbinom.
Dok smo se Bojana i ja osvrtali ne bismo li uočili majku nesrećne djevojčice, za kojom je ova bez prestanka bolno vapila, iz vode su dopirale sve složenije komande: „Plutaj, sine, plutaj sad! Oćeš da treniraš do plićaka? E dobro, kad odtreniraš do tamo onda se okreni i treniraj ka meni, je li jasno!“
Stvari su se otimale kontroli. Rusi su se sve više krstili i revoltirano gnječili limenke piva, a mi smo u tom trenutku locirali majku – ona je ležala nedaleko od mučilišta, čvarila se u rozom kostimu i sa ljubavlju gledala svog odlučnog Enkidua. Baš kada smo mislili da djevojčica više neće živa stupiti na kopno, u vodu je zagazio jedan stariji mještanin.
„Slušajte, ne možete to da joj radite“, rekao je, dok se djevojčica tresla i gledala ga kao spasioca.
„A zašto?“, odbrusio je njen otac.
„Pa, pobogu, zato što to jednostavno ne ide tako – mala može da dobije grč, može da nosi traume cijelog života...“
„Slušajte, gospodine, ja sam trener u vaterpolo reprezentaciji i znam kako treba da...“
„Ovako ne treba. Maltretirate dijete.“
Pošto je djevojčica iskoristila trenutak da pobjegne pod suncobran, čovjek se dosjetio kako da povrati poljuljani ugled, da svoje vjerne gledaoce ubijedi u vlastitu superiornost.
Bacio se u vodu i nije patisao dok se – uranjajući, more uzburkavajući, čuda čineći − divljačkim kraulom nije dokopao bova. Otuda nas je potom trijumfalno strijeljao svojim slanim okicama.
*
Na kraju, kako blog zapovijeda – kad ste se već zapetljali u ovu tematiku, pročitajte profesorku Čua.
„Ovo je priča o majci, dvijema ćerkama i dva psa. Ovo je trebalo da bude priča o tome kako kineski roditelji bolje podižu djecu od Zapadnjaka. Umjesto toga, riječ je o ljutitom sudaru kultura, o kratkotrajnom ukusu slave, ali i o tome kako me je ponizila jedna trinaestogodišnjakinja.“
Bonus video:
