Upoznao sam ga virtuelno, sedam ili osam dana prije prvog protesta. Dejo mi je rekao da je muzičar, pouzdan momak, politički nikad aktivan, inteligentan i buntovan, ali u isto vrijeme i smiren. Na večernjim čat konferencijama preko kojih smo pripremali protest, nije se uključivao. Rijetko kada je davao neke sugestije i pametovao kao mi, ostali iz grupe (kriminalne!?). Stekao sam utisak da je tu više forme radi. …
Trebalo je prijaviti skup policiji i iskrsao je prvi problem: ko će preuzeti tu odgovornost, moguće targetiranje i proganjanje, te spinovanje kontrolisanih medija ako to bude neko od nas, javno prepoznatih. Dilemu je tiho i nenametljivo rješio Jovan sa: “ne brinite, ja ću”.
Svima nam je laknulo, a ja sam tada shvatio koliko je bitan, prekoravajući sebe zbog prvobitnog utiska. Ipak, i dalje se držao nekako po strani. Prosto je bio neprimjetan dok smo mi i dalje, na momente pretjerano mudrovali, dijelili lekcije, razmatrali sve scenarije osim onog koji se desio – da će na protestu biti nekoliko puta više ljudi nego što smo očekivali u najoptimističnijem scenariju. Dan pred taj prvi protest najzad smo se sastali i lično upoznali. Mlad, veseo, kulturan, tih. Jedan od onih malobrojnih koji sa pažnjom sluša sagovornika a sam malo govori, ne upada u riječ, ne pametuje.
…
Opet smo bili u problemu – nismo mogli naći govornika koji je neeksponiran i anoniman . I opet smo od njega tražili spas.
“Nisam vam ja za to” – reče.
Koga da nađemo? Jedva smo pronašli 97 ljudi koji su pristali da zaduže famozni koverat, a većina nas je na društvenim mrežama kritikovala zbog samog pokušaja da sami organizujemo protest u formi performansa, jer “treba čekati da prvi takav korak napravi opozicija”.
Vidjevši da nam je on jedini izlaz, nevoljno ali odlučno Jovan na sebe uze i taj teret i obavezu. Plašeći se da zbog neiskustva što ne pogriješi dok drži govor, više od sat smo mu davali savjete kako i šta treba reći, kojim tonom, gdje da gleda dok govori, što smije a što ne smije reći… On nas je slušao, samo povremeno iskazujući nelagodu. Postavio sam se u njegovu situaciju i shvatio da bih ja, da mi neko daje toliko savjeta kao mi njemu, sve poslao dođavola. Ustao sam od stola i rekao: “zanemari sve što smo ti rekli, govori ono kako i što ti misliš da je najbolje, sigurno nećeš pogriješiti”.
Tako je i bilo.
Posle tog prvog protesta, koji je prevazišao sva naša očekivanja, i kada smo preko noći “stekli slavu”, odjednom se javilo stotine savjetodavaca, mudraca, kritičara, ali najviše samonuđača. Jovan je i dalje bio po strani. Samo bi odjednom doznali da je bio u Kotoru gdje je razvio transparent, u noćnoj akciji lijepljenja plakata (pazivši da se ne lijepe na izlozima, bilbordima, saobraćajnim znakovama, fasadama…), da je sredio sve za ozvučenje i binu, pripremio adekvatnu muziku…
Sa Jovanom je, bar meni, bilo najlakše i najdraže sarađivati. Moj nemir i stres liječila je njegova pojava i povjerenje koje sam stekao u njega. A znao je i kad treba lupiti “šakom o sto”. I tu me je jednom iznenadio, opet prijatno.
I dok se Jovan kao diplomirani ekonomista Monte Karla, bez posla normalno, pripremao za ukrcaj na brod, jedan od najtežih poslova, koji traži bezbroj odricanja, preko TV-a je stigla monstruozna javna optužnica tzv.Specijalnog tužioca na njegov račun i račun mu oboljele majke.
U sramnoj, političkoj a ne krivično-pravnoj izjavi, tzv. Specijalni tužilac je ustvrdio kako je očigledno da je sve dobro organizovano, da je Jovan sin čija je majka rukovodilac u jednoj partiji (majka mu je bila odbornik koja je zbog bolesti podnijela ostavku – to joj je “rukovodeća funkcija”), i da je on sa drugim sumnjivim licima dio organizovane kriminalne grupe.
U “p” od pravne države, samo posle ove izjave Specijalni tužilac ne samo da bi bio smjenjen, nego bi krivično odgovarao za ovakvo monstruozne optužbe i targetiranja. Osim, ako postoje dokazi da je Jovanova majka član neke nelegalne, terorističke partije čiji je rad zabranjen, dokazi da ga je ona instruirala (Jovan ima 29 godina, nije maloljetnik), dokazi da se on sa ostalim sumnjivim licima udružio u organizovanu kriminalnu grupu. Kako tih dokaza nema, niti ih može biti, ostaje mi jedino da javno poručim tzv. Specijalnom tužiocu Milivoju Katniću – stidite se. A odgovaraćete kad-tad zbog ovoga. Pred Bogom makar.
P.S. Umjesto obećane kafe pred put koju ne stigosmo popiti od zauzetosti, posvećujem mu ovaj tekst.
Jovane, još jednom ti hvala na požrtvovanosti, iskrenosti, mirnoći, energiji, kulturi, učtivosti. Odupri se moru ako se uzburka, kao što si se odupro ovoj bari iz koje si morao poći “trbuhom za kruhom”.
Bonus video:
