Između Najrobija, gdje sada živim i radim i Titograda, u kome sam rođena i odrasla, mogu reći nema zajedničkih tačaka, osim jedne, a to je da se u oba grada osjećam kao kod kuće.
Za Podgoricu kažu da nema kulture u saobraćaju. Ne znam šta bi ste rekli za Najrobi. Ovdje svako ćera svoje, ali ipak funkcioniše. Možda sam se ja zaljubila u ovaj grad pa mi je sav taj nered šarmantan. Svi ti “matatu“, vrsta kombija koji služi kao javni prevoz, koji svijetle kao do skoro božićne jelke, u kojima imate TV kao da se vozite sa Emirates, muziku kao da ste u nekoj od diskoteka na otvorenom.
Šetnja: divna stvar koja postoji u Titogradu-Podgorici. Da ljudi znaju kolike se distance prelaze u drugim gradovima išli bi pješke ili, pak, biciklom kroz Podgoricu.
Sloboda kretanja mi fali. Taj osjećaj da mogu svuda stii pješke ili biciklom za veoma kratko vrijeme je neporcenjiva vrijednost. Šetnjom-vožnjom bicikla održavate zdravlje-kondiciju, održavate socjalni kontakt, stanete i popričate sa košsijom, pozdravite prijatelje i poznanike opažate promjene u gradu, uživate u zelenilu.
Da, Titograd-Podgrica i dalje ima zelenila. Naravno, Najrobi vodi na ovom polju. To je jedini grad koji ima Nacionalni park u centru! Sada će se neki nasmijati, ali ja se raznježim kada vidim konje kako slobodno pasu na Starom Aerdromu. Milije mi je njih vidjet nego djecu u kolima sa akumulatorima ili novu saobraćajnicu. Kad sam već kod životinja, da kažem da su mi komšije majmuni, ali oni pravi. Čujem da ima sličnih slučajeva i u Podgorici (ovje namjeno neću da kažem Titograd) sa malim modifikacijama.
Nairobi u sebi i dalje gaji Karura šumu. Znate onu priču o Zelenom pokretu i o borbi Wangari Matai da sačuva pluća grada.
Nije primjereno zbog veličine, ali jeste zbog značaja, porediti Karuru sa Goricom. Brdo Gorica su pluća Podgorice, al i banja za dušu. Čitam, skoro, da će u skandinavskim zemljama doktori početi da prepisuju prirodu - družnje sa njom, zagrljaj sa drvećem, umjesto hemije - tableta.
Što se tiče kulturnog zivota, Najrobi nudi dosta. Recimo, francusku kulturni centar konstantno ima bogat sadržaje, aktivne su i druge ambasade. Zbog činjenice da naveče nema šetnje, vecinom se izlazi u bioskope, restorane, razne klubove. Nema našeg korza. Na žalost, nema ga ni kod nas, kako je nekad bilo i za time žalim. Ali je grad za vrijeme nogodišnjih praznika i sa onim slatkim kućama oživio. Bravo za taj potez. Treba da se vratimo druženju na otvorenom, uživanju u muzici i raznim neobaveznim stvarima.
Kad smo kod neobaveznih stvari, sviđa mi se sloboda oblačenja u Najrobiju. Nema kostima, korseta, štiklica, šminke, montiranja, “marki” kao kod nas. Kod nas su svi nešto, čoče, sređeni... te frizura, te roba, te štikle, te ovo, te ono... baci sve u smeće... nema slobode... dobro ako neko može da me ubijedi da mu je tako udobno svaki dan, skidam kapu..meni nije. Ja uživam u slobodi da na posao idem u japankama, haljinici, helankama, u onome u čemu sam komotna. Da se ne shvati pogresno, kad je neki sastanak bude tu i malo elegancije, ali veći dio je kako meni odgovara. I, naravno, pristojno.
Nairobi je šarenolik, kontam kao svi veći gradovi. Ima nas sa svih strana svijeta, čujem sve moguće jezike, probam svu moguću hranu. Podgorica je počela u posljednje vrijeme da se mijenja, imamo mogućnost da probamo druge kuhinje i da čujemo po koju stranu riječ. Ono čega se ja sjeam je da su i ljudi iz okolnih država Jugoslavije bili raritet, a i drugačiji od nas.
I na kraju da poredim klimu ova dva grada.
Najrobi je odmah ispod ekvatora, ima odličnu klimu (za moj gušt, mada bi moglo bit i malo topije) Sada je ljeto kod nas, i nešto sličan osjećaj kao na Žabljaku, posto smo na nadmorskoj visini od 1500-1700 metara, večeri su prijatne, spavanje pod dekom, dok tokom dana grije zvijezda. Sa druge starane, fale mi čari sva četiri godišnja doba, jesen kad lišće lijepo zažuti u Podgorici, proljeće kad sve miriše, i snijeg. Mislim da je bogatstvo življenja u iskušavanju svih doba. U Najrobiju je godina podijeljena na kraće-duže kišne sezone i ljeto, i da kažem zimu, koja je tamo oko jula - avgusta.
Taman sam hjela da završim ovo pismo, ali se sjetih joj jedne sličnosti. U Najrobiju je vlast počela da vodi bitku oko divlje ili nelegalne gradnje. E sada nisam sigurna da koristim pravi termin, jer izgleda da sve zgrade koje su izgrađene ne terenu đe ne bi trebale da budu (oko korita rijeke Nirobi) imaju dozvole, ali su lažne.
Koliko se meni čini, mi imao slučaj sa gradnjom bez dozvole. Eto nađosmo zajedničku tačku.
Kenijci se bore protiv divlje gradnje tako što ruše! Bila je akcija gdje su srušili nekoliko šoping molova i stambenih zgrada... Tresla se gora... A kod nas ? Rodio se miš!
I na kraju, da ne bih završila pismo sa negativnim tonom: Volim oba grada. Različita i posebna na svoj način.
PS: Kada kažu niđe nije nebo plavo kao iznad Crne Gore – Podgorice, uz svo poštovanje, dođite da vidite nebo Afrike.
Pozdrav, Jambo from Kenya Gordana Jovović
Bonus video:
