Došla je niotkuda, kao i sva stvorenja koja preko noći prirastu za srce. U početku je bila do zla boga nepovjerljiva. Uglavnom se motala oko balkona, ili ispod kuhinjskog prozora, nadajući se kakvom slučajnom zalogaju. Primijetili su da se zadržava i kad završi obrok, da želi neko trajnije zadovoljenje, a ne samo ono primarno, prehrambeno. Stajala bi na distanci i uporno ih posmatrala dok pričaju, prepiru se, pjevaju, ne obazirući se previše na nju. Onda je uslijedio prvi poziv. Zalogaj je trebalo da posluži kao mamac, pa je završio poprilično daleko, iza instinktivno utvrđene granice. Ostala je u mjestu. Nije se primala na prvu loptu. I ne samo da nije željela prići – čim bi krenulo ono umilno vabljenje, po pravilu se povlačila nekoliko koraka, sa strahom u očima. Očito su je pređašnji kontakti s ljudima naučili tako ekstremnom oprezu. No, kako su dani odmicali, počela je da popušta. Tačnije rečeno, gradila je povjerenje sitnim, mačijim koracima. Mac, mac, mac više i nije zvučalo tako dvolično. Ona granica sve se više pomjerala. Prvo je prišla stepeniku, ubrzo i stupila na balkon. I tek tu kao da su okovi konačno popustili. Našla se na opasno malom rastojanju, a ipak je ostala čitava. Ništa ružno nije je dočekalo. Naprotiv: ostaci ribe, slanine i nekoliko pruženih ruku.
Više nije bilo razloga za brigu. Prihvatila je ruku, jer je u njoj vidjela nježnost, a ne udarac. Od strašljivog stvora koji gotovo refleksno hvata maglu čim ga pogledaš, nastalo je umiljato stvorenje, kojem ništa milije nego da se mazi u krilu, ili sklupča uz nečije noge. I da prede do drage volje, uljuljkano spoznajom da je napokon naišlo na gostoprimstvo. A kad je došao mjesec one prave ljubavi, Anica – kako su je prozvali – morala je da pripazi na svoju reputaciju. Zapala je za oko lokalnim mačorima. Na njene draži pali su svi odreda, a samo jedan je uspio da joj osvoji srce: riđi mačak Gete. Imao je odista nešto pjesničko u pristupu; samo takvi su i mogli da se nečemu nadaju. Kako to dalje biva s mačijom romantikom, zaskočio ju je čim je osjetio naklonost i Anica se nedugo zatim počela širiti u bokovima. Još više su brinuli za nju: povećavali joj porcije, tjerali brojne zavidne predstavnike njene vrste, čak su joj napravili i kućicu u kojoj bi se osjećala sigurno. Ona je odabrala život pod vedrim nebom, sa svim njegovim izazovima. Nije pristajala na skučenu bezbjednost. To joj se obilo o glavu. Jednoga dana se pojavila nekako zbunjena i usporena. Gledala ih je preplašenim očima, kao da je očajavala što ne može da im se povjeri. Njima je sve bilo jasno. Nije nigdje odlazila na duže, nije preko noći odnosila zaostalu hranu; to je značilo samo jedno – da su mačići završili u čeljustima Geteovih konkurenata. Ili njega samog, ko će znati. Teško je do kraja proniknuti u mačiju ćud. A kako nije željela da se miri sa sudbinom, ponovo se okotila. Sad već duboko u proljeću, kao iz inata.
Prkosila je svojoj prirodi. Ovog puta stvari su, činilo se, išle srećnijim tokom. Došavši po porciju, zgrabila bi je i koliko je noge nose otrčala ko zna kud. Potom se i vraćala, po još. Ponavljalo se tako nekoliko dana. Nijesu je pratili, plašeći se uplitanja u životinjski način funkcionisanja, naštelovan po drugačijim zakonitostima. Kasnije su zažalili što joj nijesu pomogli, pa i nepozvani. Što je nijesu rasteretili u tako grozničavoj želji da sačuva svoje. Nije je bilo jedan dan, pa drugi, pa treći. Brinuli su s razlogom. Iz nedovršene građevine pored osjetio se smrad. Odmah su posumnjali o čemu se radi. Našli su ključ i ušli u ogromni mračni prostor. Nekud iz dubine dopiralo je jedva čujno cijukanje. Sakrila ih je bila iza neke stare sudopere, natovarene šutom. Tu nije bilo prostora ruku da zavučeš. Pomjerili su je na jedvite jade i pokupili ih sa sobom. Pet njih, slijepih, jedva živih. Jednome su morali da masiraju srce. Kad su došli sebi od šoka, ponovo su postali svjesni smrada. Krenuli su u tom pravcu, suočeni s neminovnim. Međutim, čudno je bilo što se osjećalo iz pravca prozora, a ne iz kakve rupe, kako su pretpostavili. Imali su što da vide: skončala je u prozoru otvorenom na kant, zaglavljena dok je pokušavala da uđe tokom jednog od obilazaka. Izraz agonije i dalje je bio vidljiv na već sasušenom licu. Nije mogla da mrdne, a onako pritiješnjena nije mogla ni da pisne u pomoć. Odmah ispod nje bili su ostaci hrane koja nikad nije stigla na odredište. Tek okoćenim mačićima-siročadima nije bilo života. Odbila ih je komšijska mačka, odbili su kupovno mlijeko. Otišli su za majkom, ni ne vidjevši je.
Kako živimo u antropocentričnom svijetu, gubimo iz vida kolika se drama odvija svuda oko nas, u životima drugog reda. Kad ugledaju psa sklupčanog kraj kontejnera u onom tužnom stavu, neki bi suzu pustili, a drugi bi ih potapšali po ramenu uz pojašnjenje da je njemu okej tako, da je navikao, da o položaju džukele ne treba suditi iz striktno ljudske perspektive, kao da je neki ubogi čovjek, jer on je samo životinja, jedna od milion istih, jer on nema dušu. I samim tim prirodnija mu je najveća bijeda. No, tu se nešto ne poklapa. Ne poznajemo dovoljno emotivni svijet carstva Animalia da bismo znali što sve muči stanovnike spoljašnjeg svijeta, onog većeg, koji preživljava potisnut dominacijom manjine, civilizacije.
Kad nema svijesti, kad je sve prepušteno nagonu, nema ni zadnjih misli. Emocija izlazi neiskvarena, u svom autentičnom obliku. Ko je vidio te oči ne može reći da životinje imaju osjećaje, ali ne i osjećanja. Jadna Anica izgledala je kao da sve što je snađe – i dobro, i loše – razumije bolje i proživljava dublje od mnogih ljudi.
Nije išlo da je onako ukrućenu odnesu tamo gdje završava đubre. Sahranjena je damski, s ružom.
Bonus video:
