Ni maj nije više što je nekad bio. I prošli je bio siv i kišovit.
A, ko će znati kakvo li nas ljeto čeka? Vjerujem, kao i prošlogodišnje: dugo, sparno i ljepljivo.
Jedno je sigurno: bićemo zagušeni od automobila. Čini mi se da nema Baranina bez jednog ili dva vozila. Kad nam se priključe motorizovani turisti biće gusto.
* * *
Jedne majske subote dovezao sam svoje vozilo na "veliki servis" u Golubovce i dobio tri sata "lufta". Neki ljubazni momci su me prebacili do kružne raskrsnice ka Cetinju i Nikšiću odakle sam pješke krenuo ka svom vječitom podgoričkom orijentiru, Sahat kuli. Malo sam predahnuo i bio spreman da Podgoricu prepješačim uzduž i poprijeko. Volim te situacije u kojima se, istina, rijetko nađem: da ne znam ni kud ću ni šta ću sa sobom; da ne znam nikoga oko mene ni mene iko; da niko ništa od mene ne očekuje, niti ja bilo šta od samog sebe. Od mene se, zapravo, očekuje da samo negdje izgubim vrijeme. Sjajan osjećaj.
Od Sahat kule uputio sam se ka hotelu "Crna Gora", ili kako se sada već zove, i Ulici Slobode. Usput sam sretao povijene, sredovječne Podgoričanke, sa kesama u obje ruke. Kod kuće su ih čekali muževi koji su se dobro oženili. A možda su njihovi muževi i među onima koji se, zavaljeni, prelivaju po stolicama na terasama kafića, gledaju vas sa blagim pezirom i povremeno nešto odbruse sagovorniku. Kad ih gledam čini mi se da u Podgorici nema muškarca nižeg od metar i 90. To je jedan poseban soj ljudi, sazdan od bahatosti, biznisa i dangube.
Nisam ni ovog puta preskočio zgradu Crnogorskog narodnog pozorišta sa repertoarom za maj i nekoliko dana juna, Njegošev park i "viseći" most, samo što, potom, po običaju, nisam skrenuo desno, ka Pravnom fakultetu. Tamo više nema profesora krivičnog materijalnog prava Miće Perovića, ni asistenta na obligacijama Zorana Žižića, a ni mog prijatelja Baća Mitrića, s kojim se ponekad čujem telefonom. Sad su tamo neki nepoznati profesori i neki drugi studenti.
Djelovalo je, zaista, kao da ne znam kud sam naumio, a znao sam da će me put nanijeti tamo gdje završavaju mnogi moji podgorički putevi - do one burekdžinice prekoputa Sabornog hrama Hristovog vaskrsenja.
Sačekao sam dvadesetak minuta da burek bude gotov i uprkos najgoroj varijanti: burek prevruć, ja pregladan, sljuštio ga na obližnjoj klupi, sve misleći kako je dobro što nisam političar, jer ne bih mogao da sebi priredim ovakav ugođaj - neko bi me prepoznao.
Onako sit, počeo sam i ja da upućujem prezrive poglede prema prolaznicima, slično onim pogledima od jutros, iz kafića. Valjda to ide sa sitošću.
Sa trga Svetog Petra Cetinjskog lako sam se probio do knjižare Matice srpske, gdje sam, u prijatnom ambijentu, kako tradicija nalaže, prelistao neke knjige, popričao s Raškom i popio kafu. Utoliko je stigao poziv iz servisa.
Posljednja pješačka tura bila je i najduža: pored Sportskog centra "Morača", preko "krivog" mosta, pa kroz Staru varoš, opet do Sahat kule. Sve vrijeme pjevušio sam Delićev hit "Podgorice, grade moj, Podgorice, sin sam tvoj..."
Karta za autobus od Sahat kule do Golubovaca koštala je evro.
* * *
Nedavno je u Radio Baru gostovao jedan "glavar". Prethodno su njegovi tjelohranitelji došli da provjere naše prostorije, ozbiljni, ekspeditivni, profesionalni, iako znaju da ga u našem pitomom Radiju niko ni mrko neće pogledati. Ali, ne rade oni to zbog "glavara" nego zbog sebe. Mistifikujući svoj posao podižu sebi cijenu i važnost.
Uostalom, kao i svi drugi mistifikatori.
* * *
U mladosti su mi imponovali stariji, sijedi Barani, koji su hodali uspravno i dostojanstveno, "nogu pred nogu". Nadao sam se da ću i ja, jednom, biti takav. Ali, ništa od toga. Rano sam oćelavio, a hodam povijeno. I brzo, jer stalno i svuda kasnim.
* * *
Najveći autoritet za mene je bio moj otac, ali ponekad zažalim što majka nije imala veći uticaj. Jer, onda ne bih bio agnostik nego vjernik. Teško da mogu u ovim godinama da se mijenjam, a volio bih, posebno zbog toga što je, prije skoro dvije godine, za namjesnika barskog i starješinu Hrama Svetog Jovana Vladimira, u čijoj blizini živim, postavljen bogougodan, blag i razborit čovjek, protojerej stavrofor Slobodan Zeković. Kažu da su njegove besjede, nedjeljom i praznicima, tokom liturgije, praznik za dušu.
Takvi ljudi vraćaju vjeru u vjeru.
* * *
Ne znam zbog čega se TV voditelji smiju poslije svake, pa i najbanalnije rečenice koju izgovore. Tom maniru nije odoljela čak ni Jovana J. sa Prve televizije, vjerovatno najprijatnije TV lice na ovim prostorima.
* * *
Još nisam odlučio za koga ću glasati na lokalnim izborima 27. maja. Znam samo za koga neću. Ali, glasaću svakako.
Bonus video:
