Marko je dobio otkaz. Osmi u proteklih godinu dana. Marko je moj prijatelj i sjajan je čovjek. Otkaz dobija jer drži do slobode da onda kada smatra da je promjena neophodna, on to i iskaže.
A iskazivao je Marko to prisustvom na svim javnim okupljanjima nezadovoljnih građana, pojedinaca, manjih ili većih grupa.
Posljednji u nizu otkaza desio se prije tri dana. Jer Marko, ni po cijenu da ostane bez posla, ni za ponuđeni novac, nije želio da potpiše podršku za predsjedničke izbore kandidatu Demokratske partije socijalista.
Marko nije jedan od onih 60 hiljada i kusur.
Znam i one koji su, pošto su za zadovoljstvom podržali i potpisali kandidature drugih, tražili da njihova imena budu brisana. Jer su u nekim DPS odborima – ne zato što vjeruju u DPS, nego iz čistog interesa, da sačuvaju posao, ili golog straha da njihovi bližnji, zbog mogućnosti da se o tome sazna, a Državna izborna komisija je to lijepo omogućila plasiranjem aplikacije za provjeru potpisa, ne ostanu bez tek dobijenog ili nekog budućeg posla.
Da su svi Marko, druge bi se pjesme ovdje pjevale.
Ovako, sve podsjeća na pamflet francuskog advokata i publiciste Morisa Žolija (1829 – 1878) “Dijalog u paklu između Monteskijea i Makijavelija“, djelo koje, iako pisano 1864, sjajno opisuje političku sliku naše današnje zbilje.
Na “Dijalog” su me prije neku godinu podsjetila dva prijatelja, glumca amatera, spremajući predstavu na osnovu Žolijevog djela. Slušala sam ih nedjeljama kako uvježbavaju tekst, dramsku obradu Predraga Bajčetića, i bila zaprepaštena činjenicom da je vijek i po kasnije, način vladanja ovdje i danas slika i prilika vremena koje opisuje Žoli, vremena u kojem je Napoleon III vladao Francuskom.
Žoli je u “Dijalozima” želio da Francuzima prikaže “užasne lomove i ponore do kojih je dovelo carsko zakonodavstvo u svim oblastima administracije, uništivši političke slobode od vrha do dna”. Žoli je učinio i više.
“Dijalozi” ili “Makijavelijeva politika u 19. vijeku”, jedan su od “najboljih priručnika koji je ikad napisan za ličnu upotrebu modernih diktatora ili za one koji to žele postati”, kaže Anri Rolen. Po Normanu Konu, knjiga “najavljuje sa nemilosrdnom lucidnošću totalitarizme 20. vijeka”.
Tajna vladanja je u slabljenju javnog duha
“Najdublja tajna vladanja sastoji se u slabljenju javnoga duha“, kaže Makijaveli, “toliko da se potpuno prestane zanimati za ideje i načela koji su danas pokretači svih revolucija. Narodi su se, kao i pojedinci, u svim vremenima zadovoljavali riječima. Prividi su im gotovo uvijek dovoljni, pa stoga i ne traže više.
Mogu se, dakle, uspostaviti prividne ustanove koje odgovaraju podjednako prividnim govorima i idejama; potrebno je samo imati dara da se ta liberalna frazeologija preuzme od stranaka kojima služi kao oružje u borbi protiv vlasti. Njome treba kljukati narod do zasićenja, do gaženja”, kaže Makijaveli.
A kao jednu od velikih tajni današnjice, on navodi da je važno znati “na koji je način moguće dočepati se predrasuda i narodnih strasti, tako da bi se u načela unijela zbrka – što čini nemogućom svaku slogu među onima koji govore istim jezikom i imaju iste interese“.
Pa se vi opet uhvatite kad vam bace kosku i svađajte se oko jezika. Crni narode…
Kako bi vladar učvrstio vladavinu, moraće se, kaže Makijaveli dalje, “prije svega drugog, posvetiti uništenju stranaka, raspuštanju kolektivnih snaga svuda tamo gdje su uzele maha, paralizovanju individualne inicijative u svim njenim oblicima”.
“Samim tim doći će do slabljenja karaktera, i sve će ruke malaksati, prepuštajući se sužanjstvu. Apsolutna vlast neće više biti slučaj, postaće nasušnom potrebom. Ove političke pouke nisu od juče, ali, kao što rekoh, postupci bi morali biti novi. Veliki dio takvih rezultata mogao bi se dobiti jednostavnim policijskim i upravnim uredbama”.
O osiguranju vlasti
Monteskije u razgovoru kazuje Makijaveliju kako je odlika njegove politike da razbije zajedništvo ljudi, ali da mnogo toga ostaje netaknuto – univerzitet, crkva…
“Univerzitet? Pa, zadovoljan sam, manje-više, stanjem na Univerzitetu: izgubio je nekadašnju autonomiju, sveden je na javnu službu o trošku države; rektora imenuje vlada; ako i opstane koji trag nezavisnosti, može da se ukine prostom odlukom ministra”.
“Šta ćete sa sveštenstvom? Ne znam ništa opasnije po vašu vlast od te moći, velim vam, koja govori u ime nebesa, a čiji su korijeni svuda u zemlji”, pita Monteskije.
“Ne znam zašto od sveštenika pravite apostola slobode. Nisam to primijetio, ni u prošlom, ni u novom vremenu: bilo je sveštenstvo, uvijek, prirodna podrška apsolutne vladavine… Znate li šta bih ja uradio? Izazvao bih raskole u crkvi”.
O slobodi medija
“Kako mislite da se odbranite od štampe”, pita Monteskije.
“Ruke su mi tu slobodne, mogu da siječem i režem do mile volje… Štampa se, u većini zemalja, zamjerila svima, zato što je sebična, potkupljiva, nepravična, bez rodoljublja… i mase ne znaju čemu ona služi“.
Makijaveli kaže da će uticaj štampe (govori o medijima, zapravo) neutralisati – putem same štampe.
“Budući da je novinarstvo stvarna velevlast, znate li onda što će učiniti moja vlada? Ona će se sama početi baviti novinarstvom – bit će to, štono vele, živo, pravo novinarstvo”.
I, kako javnost ne bi prozrela njegovu namjeru, Makijaveli bi, kako Žoli opisuje u “Dijalogu”, glasila privržena njegovoj vlasti podijelio na više kategorija.
“Podijeliću, zato, novine u tri grupe. Prva grupa, otvoreno službene novine (u svim sukobima brane otvoreno do kraja moju stranu). Druga grupa, falanga poluslužbenih novina (njihova je uloga da privlače mojoj vlasti mnoštvo mlitavaca i ravnodušnih). Treća grupa, novine koje su najmoćnija poluga moje vlasti, vezane uz mene nevidljivim lancima… ne znam koliko će ih biti… vjerovaće da govore svojim jezikom, govoriće mojim; vjerovaće da pomažu svoju stranku, pomagaće moju“.
“Kako ćete svrstati u kolonu te čete novinara koje vaša vlada potajno vrbuje”, pita Monteskije.
“Sve se svodi na organizaciju: iz jednog centra kreće signal i odvija se čudan prizor, napadaju me novine i stvaraju mi mnoge neprilike, ali nikad one ne dovode u pitanje osnovna načela moje vladavine, bave se polemičkim prepucavanjima, u tačno zacrtanim granicama”, kaže Makijaveli i na pitanje čemu to služi, dodaje:
“Pa, masa će reći – vidite da smo slobodni, o svemu može da se priča u ovom režimu”.
Priznajući da ima savršen plan, Monteskije pita Makijavelija kako će spriječiti one koji su protiv vlasti da se narugaju tom “prenemaganju”.
“Vjerovatno, u prijestonici, određen krug ljudi provaliće tajnu, ali ništa ne bi dobili, ako bi što i odali, a mnogo bi mogli da izgube, zato što ih većina ima sramotnih mrlja u svojim biografijama. Pored toga, najveći dio uticaja novina namijenio sam unutrašnjosti zemlje. Lokalne novine biće mi potpuno odane. (Nad seoskim masama u unutrašnjosti može još da se vlada)”.
Policija, izbori
Od policije će, kaže Makijaveli, “napraviti neograničeno i moćno sredstvo”.
“U mojoj državi, ministarstvo policije biće moćnije od svih drugih… Kad znate tajne vlasti, zapanjuje vas kako lako ljudi postaju doušnici i cinkaroši, koliko strasti unose u svoje istrage, koliko imaju strpljenja, kako postaju majstori svoga posla”.
“Vaša vladavina se”, kaže Monteskije, “zasniva na glasanju naroda – može da vas svrgne kad hoće”.
“Stranke ne uspijevaju, tokom izbora, da svoj uticaj podmetnu umjesto moga, paralisaću njihove napore, da ne mogu ni da se dogovaraju, ni da se sporazumijevaju. Ne smije da se održi nijedan javni skup bez policijske dozvole. Moja policija biće uposlena udarcima pendreka da rastjera sa ulica glavnog grada okupljanja buntovnika, izazvana izbornom groznicom”.
Monteskije smatra da se onemogućavanjem stranaka, zapravo glasačima onemogućava da glasaju.
“Glasači sa poštenim namjerama, uvijek, znaće za koga valja da glasaju. Biću ja popustljiv, uostalom, zatvaraću oči pred izazovima nekolicine kandidata koji će bučno agitovati u ime slobode. Samo, bilo bi umjesno da vam kažem, biće to moji ljudi. Neutralisaću opoziciju u izbornim jedinicama u kojima se živo osjećao njen rad: ako je izborna jedinica mala, priključiću je većoj, ako je velika, podijeliću je na manje. Na čelo (izbornih komisija) staviću ljude od povjerenja“.
“Služite se podvalom”, kaže Monteskije, “brojači glasova podmeću glasačke listiće“.
“Danas je to teško i mora se raditi sa najvećom mogućom obazrivošću. Ima i drugih sredstava – kupovina glasova, obećanja – ovdje pijaca, tamo put… I prijetnje – svim gradovima i selima, u kojima će glasanje da bude neprijateljsko”, kaže Makijaveli i dodaje “zapamtite dobro – najslavniji i najistrošeniji opozicionari – svi bi oni došli da se podijeli plijen“.
“I svako sićušno opozicionarstvo preobraziće se u plamenu odanost. Sad bih nekog malog, svadljivog novinara postavio za državnog sekretara, sad bih nekom ništavnom, nepoznatom poslaniku osnovao ministarstvo književnosti, pozorišta i (konjušnica), poklonio bih položaje sinovima, unucima, nećacima, svih ranijih mrzovoljnika…”
O budžetu i državnim dobrima
Budžet je, kaže Makijaveli, okvir, “ali to je elastična stvar, može da se širi koliko hoću” i to znači, objašnjava on u “Dijalozima”, da postoje krediti za sve moguće potrebe. I kad rashodi u zemlji porastu, Makijaveli kaže – država će pozajmiti.
“Ako država povećava u beskraj svoj dug, a ništa ne čini da ga smanji, neće moći da pozajmljuje, i onda je bankrot”, dodaje Monteskije.
Makijaveli priznaje da će ponekad njegova uprava zaslužiti osudu, ali dodaje i da su finansije stvar propagande i da postoje stereotipne rečenice kojima se umiruje javnost i uliva povjerenje.
“U svim službenim dokumentima valja uporno naglašavati rast blagostanja, uspjehe proizvodnje i trgovine, sve veći porast potrošnje“.
A kad dođe vrijeme za vraćanje dugova, “mogu da se, u nuždi“, kaže italijanski politički filozof i autor “Vladaoca”, “prodaju i državna dobra“.
Da dalje ne dužim. “Dijalog” je napisan na preko 100 stranica.
Vjerujem da ste shvatili. Podsjetiću vas još jednom – Žoli je u “Dijalogu” govorio o vladavini Napoleona III. Devetnaesti vijek. Sjetite se, mi živimo u 21.
Sjetite se i Marka. Onog koji je dobio otkaz, osmi za godinu dana. Jer želi drugačije društvo.
Podsjetiću vas i da je jedan Vanja iz Podgorice u zatvoru već tri mjeseca, samo zato što brani svoju imovinu.
Marko i Vanja su slobodniji od svih onih 60 hiljada i kusur. Ali nisu dovoljni. Shvatite da su ljudi i bez posla, i u zatvoru, slobodniji od onih 60 hiljada i kusur.
Ili da istetoviramo svi Makijavelijevu rečenicu iz Žolijevog djela i zaćutimo?!
“Deset godina vladam, a ništa ne mijenjam. Ništa, apsolutno ništa. Nema jauka, nema naricanja, i kad je pritisak najveći, svi će reći: imamo što smo zaslužili, patimo…”
A nama trideseta ide…
Bonus video:
