Sve prolazi, rekao je mudrac, pa i barske protesne šetnje, koje su me oporavljale u svakom pogledu, posebno mentalnom.
Kud ću i šta ću sada sa sobom u nedjelju u podne?
* * *
Ne vjerujem da će se u dogledno vrijeme okupiti više Barana u protesnoj šetnji nego što ih je bilo u nedjelju, 17. februara.
Građani Bara svih godišta, obrazovanja, vjera, nacija, dobili su bitku čistu kao prvi snijeg na Rumiji, koju je premijer, u prvom naletu, pokušao da natruni i obesmisli. Kasnije je revidirao stav, pa „državni i razvojni projekat“ niko više ne pominje. Naprotiv, biće „čempresari“ na mukama da se odbrane od onih koji su „od početka bili protiv izgradnje vrtića u dvorištu gimnazije“.
* * *
Odavno o jednoj temi nije ispisano više tekstova kao o sječi barskih čempresa. Palo je mnogo razboritih, pomirljivih, ali i nepromišljenih, teških riječi. Kad smo kod ovih drugih, sjetih se riječi babe Milice koja je govorila rijetko, ali „ijetko“: „Ne treba trošiti riječi iza kojih nema razgovora...“
* * *
Ipak, akteri vrhunskog licemjerja bili su oni koji su posjekli gotovo stotinu stoljetnih stabala čempresa, optužujući za eventualno prolongiranje izgradnje vrtića one koji su sve vrijeme vapili: „I čempresi i vrtić!“
* * *
Stvarno vjerujem da predsjednik Opštine voli Bar ništa manje od bilo koga ko je bio na protestima, ali je, kao svaki dobar domaćin kuće, morao da smogne snage i kaže nadležnom ministru i njegovim poslušnim sljedbenicima u gradu da Baranima čempresi ne služe za ogrev, nego za ukras, za sjećanje na neke lijepe dane, za stvaranje tradicije, za sklonište od ljetnje žege i jesenjih kiša, od sjevernog vjetra, za inspiraciju ovdašnjim pjesnicima i zaljubljenima...
* * *
Dobro je što će autor ovog bloga i njegovi čitaoci odmoriti malo od čempresa, ali niko ne bi trebalo da iskušava, što bi rekao dr Lj. Živković, „probuđenu barsku mladost“. Ukoliko oni koji su dozvolili sječu čempresa uskoro ne vrate u pređašnje stanje i unaprijede park ispred gimnazije (novi zasadi, rasvjeta, klupe, itd.) i ne odrede novu lokaciju za vrtić, čuće, bez sumnje, opet „gromove kako tišinu zemlje slobodne sa grmljavinom strašnom kidaju“.
I vjerujem da će biti aktiviran onaj zahtjev Građanske inicijative koji se nekud zagubio: da odgovaraju odgovorni za sječu čempresa.
* * *
Predsjednik Opštine Budva M. Carević počeo je svoj dvogodišnji mandat tako što je prvu platu donirao "Puževoj kućici" – Udruženju roditelja djece i mladih sa smetnjama u razvoju, a drugu Vladu Papanu, teško stradalom u saobraćajnoj nesreći. Sva njegova primanja u naredna 22 mjeseca ići će u humanitarne svrhe. Demagogija? Ne znam, ali lijepo zvuči. Baš kao što lijepo zvuči i to što je Carević za savjetnicu imenovao J. Baštricu iz DPS-a, poručivši da neće dozvoliti politizaciju i imenovanje nestručnih kadrova, jer su im građani dali mandat upravo zbog toga da budu drugačiji i bolji od DPS-a.
* * *
Na gradskom groblju Gvozden brijeg sahranjen je moj tetak, profesor Dušan Ilinčić. Imao je 85 godina. Bio je najmlađi od tri zeta popa Pavla.
Lako ga je bilo poznati po uspravnom držanju, odlučnom koraku, besprekornoj garderobi, bujnoj kosi, bučnosti i vječitom osmjehu. Njegov nastup i njegov izgled govorili su da je pred vama dobar čovjek. I pamtim da je znao da zaspi koliko stavi glavu na jastuk, a kažu da to mogu samo pravednici, mirne savjesti.
Čovjeka najbolje upoznate kad živite s njim, kad dijelite krov nad glavom. Tečo je krajem sedamdesetih radio u Beogradu i imao iznajmljeni stan na Kanarevom brdu. Septembar 1979. proveli smo u tom stanu. Pažnju kojom me obasipao, kao da sam mu sin, nikad nisam zaboravio, ni one lubenice koje je svakog dana donosio s posla da se osvježim dok učim. I nisam mu se odužio. Ovo kratko posmrtno slovo je tek mali pokušaj.
O ovom kolosu iz Rovaca ne bi trebalo suditi po posljednjih nekoliko mjeseci života. Jer, ma koliko čovjek bio snažan, i fizički i mentalno, ne može se oduprijeti razarajućoj snazi smrti. A Dušanu Ilinčiću smrt je ušetala u život mnogo prije nego što ga je pozvala i odvela u carstvo nebesko. Oca nije ni upamtio, a u starosti ostao je, u relativno kratkom roku, bez supruge, mlađe sestre i svastike koja mu je bila kao sestra. A onda ga je sudbina ošinula tako žestoko da to više nije bio onaj stari Dušan – u punoj životnoj i radnoj snazi umrla je njegova jedina kćerka Ljilja. Od takvog udarca oporavka nema...
* * *
Barski kafići na obali mora ovih sunčanih martovskih dana ispunjeni su kao usred ljeta. A konobari, valjda omamljeni od sunca, gegaju se i nikad da donesu piće.
„Lijepo ga je za smrt poslati“ – govorio je za sporog konobara jedan ovdašnji boem, koji, od nedavno, takođe počiva na onom prebukiranom brežuljku ka kojem vode svi barski putevi...
Bonus video:
