Grad koji mlađi Rusi iz milošte zovu Piter, a nešto stariji Lenjingrad, svima je poznat kao kulturna prijestonica Rusije. Iako duh te kulture ima svoje korijene u dalekoj prošlosti, on se i danas osjeća na svakom koraku. Zato je moja preporuka onima koji planiraju putovanje u Peterburg, da unaprijed prečešljaju poneku knjigu iz istorije, kako bi doživjeli njegovu ljepotu i u estetskom i u duhovnom smislu.
Tako bi, svakoga ko dolazi iz Crne Gore, put trebalo da odvede do Aleksandro-nevske lavre gdje je pored Dostojevskog i brojnih drugih znamenitih ličnosti sahranjen i crnogorski vladika Vasilije Petrović Njegoš. Ili do Kazanskog sabora gdje je Petar II Petrović Njegoš posvećen za vladiku. Koga istorija ne inspiriše neka se prisjeti ruske književnosti iz osnovne i srednje škole. Tako će mu dok šeta Nevskim prospektom kroz glavu prolaziti brojne scene iz ruskih romana koje su se upravo tu odigrale.
Peterbrug je između ostalog i studentski centar. Sa studentskom kartom koju vam daju prilikom upisa na fakultet, vrata svih muzeja su vam potpuno otvorena, a cijene karata za prevoz i pozorišta su značajno jeftinije. Uzimajući u obzir da stipendija pokriva gotovo sve troškove osim hrane, vješti kulinari ovdje ne bi imali finansijskih problema. Tako je i mene poslije 23 godine uspješnog eskiviranja kuhinje nužda natjerala da savladam i taj zanat. U tome sam imao podršku svog mlađeg brata koji je profesionalac u toj oblasti.
Mladi su na svakom koraku, uglavnom užurbani i u prolazu sa hladnim izrazom lica. Ali su u komunikaciji veoma srdačni i uvijek spremni da pomognu. Naročito je prijatno vidjeti njihovo oduševljenje kada im kažem da dolazim iz Crne Gore. Obično odmah uslijedi pitanje: „Zašto si došao u Rusiju? Čuli smo da je tamo prelijepo“. Oni koji su bili uglavnom govore da im se dopada klima, hrana i ljudi. Kad malo razmislim to je upravo ono što meni najviše nedostaje od kada sam došao u Rusiju.
Grad je prilično velik. Kad dolazite iz države sa 620 hiljada stanovnika u grad koji ima 5 i po miliona stanovnika dimenzije prostora i vremena dobiju sasvim drugo značenje. Taj odnos dimenzija se osjeća i ako bacite pogled u nebo iznad horizonta. Crnogorske planine čine da se osjećate bezbjedno, nekako vas okružuju i znate da ste kod kuće. Ovdje nema ničega što bi moglo da presiječe pogled koji se pruža iz moje sobe, sa devetog sprata studentskog doma. Tako ako bih se uputio pješke iz kampusa do centra grada, ne bi bilo puno razlike između mene i mrava koji se iz Danilovgrada pješke uputio ka Podgorici. Prosto pogled u nebo i sve to prostranstvo čini da se osjećate malim, ali i slobodnim u isto vrijeme. Peterburg zovu još i Sjeverna Venecija zbog velikog broja mostova i kanala. Meni se naročito dopadaju mostovi na Nevi, koji kao i cijeli grad dobijaju svečaniji izgled kada padne noć. Međutim ne bih nikako preporučio šetnju noću preko tih mostova jer vjetar, naročito zimi, nema milosti! Kad već spomenuh zimu treba reći da sam se u nju potpuno razočarao. Nije strašna kao što se priča. Uživam da šetam dok pada snijeg. Mogla bi jedino da traje kraće, jer evo red nalaže da stigne proljeće a ovdje sunce ni da proviri iza oblaka. Sunčani dani kojih ima u prosjeku 60 u toku godine su pravi ekskluzivitet i Peterburžani im se naročito raduju. Tek nakon što sam to iskusio počeo sam da vjerujem u stihove koji kažu: „Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore“. Tako prije dolaska obavezno provjerite vremensku prognozu da bi vas tokom boravka zakačio makar jedan od tih 60 dana. A kada stignete pazite da vas ne zadesi sudbina Đorđija Savova Petrovića koji je u Peterburg stigao da stekne obrazovanje jer mu je Petar I namijenio vladičanski tron. On je ipak odlučio da se odrekne crnogorskog prijestola i ostane da služi u ruskoj vojsci. Ja bih međutim prije rekao da je upoznao neku plavooku Ruskinju zbog koje je, kao što to obično biva, morao mnogo da žrtvuje da bi dokazao svoju ljubav.
Kod mene su, za sada, još uvijek veće šanse da ću da se vratim u Crnu Goru.
Autor je član Organizacije crnogorskih studenata u inostranstvu
Bonus video:
