Ne znam da li će mi neko spočitati što ja, kao Podgoričanka koja nema ni kvadrat zemlje, ni kvadrata stambenog prostora na Žabljaku, pišem o njemu i borim se za njega. Ja mislim da mi pravo na to daje moja neizmjerna ljubav prema svakoj stopi Nacionalnog parka Durmitor kojeg sam opisala u petnaestak blogova i na taj način, nadam se, doprinijela da se o njegovim ljepotama čuje nadaleko.
Više od 20 godina idem na Žabljak po nekoliko puta godišnje. I ja, kao i mnogi koji su posjetili ove krajeve, smatram da je ovo jedan od ljepših kutaka na zemaljskoj kugli. I ja, kao i svi ostali ljubitelji prirode, smatram da je naš zadatak da ovu ljepotu sačuvamo za buduće generacije. To je i suština postojanja nacionalnih parkova. Očuvanje prirode! Turizam i nacionalni parkovi mogu da se prepliću samo do tačke kada turisti ne ugrožavaju park. U mnogim djelovima svijeta se ograničava broj posjetioca na pojedinim mjestima kad nadležni procijene da to šteti okolini . Danas, kada je u čitavom svijetu život biljaka i životinja uveliko ugrožen, svaka ovakva prirodna oaza se smatra nacionalnim i svjetskim blagom. Nažalost, ovo naše blago je dato u ruke onima koji znaju samo za „valorizaciju“. Naši nadležni su svojim djelovanjem uspjeli da toj riječi daju isključivo pežorativni kontekst. Svakom dobronamjernom stanovniku Crne Gore, se zbog te riječi diže kosa na glavi. Kako i ne bi? Zahvaljujući „valorizaciji“ uspješno smo upropastili Budvu, Petrovac, kidišemo na Kotor i kompletni zaliv. Na Skadarskom jezeru je počeo da se gradi Porto lake. Rijeke, planinske ljepotice, su nestale sa geografskih karata. Tara, suza Evrope je na aparatima. I koliko toga još. A opet, i pored svega navedenog, nisam mogla ni pomisliti da bi neko mogao da dođe na ideju da upropasti i Crno jezero.
Crno jezero je simbol Crne Gore kao divlje ljepotice. Crno jezero je najljepši dragulj u niski prirodnih ljepota Crne Gore. Ono pripada svima nama. Čak i nama koji nismo sa Žabljaka. I onda se jednoga dana neko sjeti da tamo napravi svoj lični biznis: postavi limene (ili kakve god) bungalove, plastičnu stijenu, avanturistički park i 90 plovila pride. Kad sam prije dva dana slušala govor gospodina Aleksandra Dragićevića, zaboravila sam da dišem. Ništa o ovome nisam ni slutila. Samo sam čula da su posječena stabla. I to me je bilo ogorčilo. Ali, ovo?
Prije neku godinu je preko jezera radila neka žica kojom su se pojedini prebacivali preko jezera. Zvuk koji je proizvodila u tom ambijentu je bio užasno odbojan i nekompaktibilan sa onim što turista od te šetnje očekuje. Nisam mogla da vjerujem da je to neko dozvolio. Toliko mi je to smetalo da se te godine više nisam primicala jezeru. Kasnije su je makli. Rekoh: dobro je, shvatili su grešku. Mnogi mi spočitavaju naivnost, te se i ovaj put potvrdilo da su u pravu. Ta žica je sitnica u odnosu na sve ostalo što je neko smislio, a neko nadležan mu dozvolio. I sve tiho i bez znanja javnosti do svršenog čina. Do istovara bungalova u luku Bar.
Kažu da se sve može do jedne ure. A kažu i da svemu jednom dođe kraj. Ja se nadam da je to ova ura i da je došao kraj ovakvom odnosu prema inteligenciji građana, prije svega, a onda i kraj ovakvog odnosa prema prostoru Crne Gore.
Bitka za Žabljak je počela. Svi dobronamjerni ljudi, ne samo iz Crne Gore, su spremni da u njoj učestvuju. Svako na svoj način. Ovu bitku moramo dobiti zbog naših potomaka. Ne smijemo dozvoliti da ljepote Durmitora gledaju samo na starim fotografijama. Dozvolili smo da unište hotel Jezera, dozvolili smo da sruše hotel Durmitor, simbol turističke Crne Gore i još mnogo toga. Crno jezero ne damo! Svi kao jedan, zbićemo redove i suprotstaviti se suludim planovima i pokušaju pojedinca da zgrne bogatstvo na račun svih nas. Jer nacionalni parkovi nijesu, i nikad ne smiju postati, nečija prćija.
Bonus video:
