Na građanskim protestima u Podgorici relativno malo je Podgoričana. Podgorica je bastion vlasti. Tu su ministarstva, ambasade, sjedišta i predstavništva raznih firmi, banke, univezitet, brojne osnovne i srednje škole, ustanove kulture, značajni sportski klubovi... Svi koji rade u njima, pogotovo ako su na rukovodećim mjestima, dobro zarađuju.
Podrazumijeva se da imaju partijsku knjižicu. Od svog dobra ne vide tuđi jad. I ima ih dvije vrste. Jedni drže glavu pognuto, drugi uspravno, jer su ubijedili sebe da ne vide to što vide. Kad ovi prvi podignu glavu, a ovi drugi izoštre vid, svanuće svima u ovoj maloj, lijepoj, bogatoj zemlji.
* * *
Uhvatio sam sebe da ljudima po nekoliko puta pričam iste stvari za koje znam da će im prijati. Oni na početku promrljaju „pričao si mi to“, ali se vidi da im je milo da ponovo čuju lijepu riječ za sebe ili svoje bližnje.
Lako mi je za njih, ali što mene motiviše da iz čista mira „ljeporečim“, ne znam.
Ako nisu godine...
* * *
Imam jednu dobru i jednu lošu infrastrukturnu vijest.
Rekonstruisana je raskrsnica na Bulevaru. Zeleno svjetlo za pješake kod Tri kule znatno duže traje i sad i vremešni Barani komotno mogu da pređu ulicu.
Ispred Doma zdravlja postavljena je rampa. U blizini nema parkinga i vozila su načičkana na trotoaru. S obzirom da je s druge strane ograda od nedovršene zgrade Pošte, ta uska ulica je veoma rizična, i za pješake i za vozače.
* * *
U Baru je i dalje mnogo Rusa. Volim da čujem njihov milozvučni govor.
Ali, Ruskinje je lako poznati i bez da progovore. Kad im dijete tresne nasred asfalta, samo ga pogledaju i puste da se samo podigne.
Kad je, davno, Nađa pala kod kafe-bara „Planet“ i zaplakala, udario sam se svom snagom šakama u glavu.
* * *
Porastao nam je standard. Vidi se po čarapama.
Majka mi je, svojevremeno, govorila: „Koliki su ti nokti na nogama, mogao bi njima orati!“. Tada, od silne trke, nisam imao vremena da ih redovno kratim. Evo neko doba, ne mogu da se sagnem, a i ne vidim ih dobro, daleko su mi. I uvijek su mi bušili čarape, s tim da ih je nekad majka krpila, sad ih bacamo u smeće i kupujemo nove.
Ima se, može se.
* * *
Preko sajta chesscube.com igram brzopotezne partije sa bijelim svijetom. U tim partijama suočavam se i sa manje korektnim igračima. Obično iza njihovog imena stoji crnogorska ili zastava neke od zemalja iz okruženja. Među najvećom gospodom su Pakistanci (bila bi velika tragedija da zarate sa Indijcima, za obje zemlje!).
Znam, naravno, da drugi online šahisti imaju i neka drugačija iskustva.
* * *
Šah u Crnoj Gori kao da odumire. Malo mu pomažu sami šahisti, malo više oni koji se institucionalno bave sportom, jer nemaju respekt prema drevnoj igri, a ni prema ljudima koji su je uzdigli i promovisali. Poput velemajstora Božidara Ivanovića, jednog od, svojevremeno, najboljih igrača Jugoslavije, druge šahovske sile u svijetu.
* * *
Kad sam se vratio iz Amerike prvo su me pitali kako je bilo.
„Lijepo – rekoh – samo su Amerikanci 30 godina iza nas.“
„Kako to?“
„Tamo se još dobro živi.“
* * *
Uobičajeno subotnje popodne u „Optici Rakočević“. Spustili se oblaci, miriše na kišu, niko ništa ne priča, čuje se tek poneki uzdah, dubok kao kod asmatičara. Utoliko nailaze dvije žene. Po izgledu i hodu reklo bi se da su zagazile u sedmu deceniju. Staju da se pozdrave taman ispred optike.
„Kako si?“
„Nikako!“
„A, što, zaboga?“
„Sad me 'bači' Birmingem za 105 eura.“
Možda nas je zaobišla epidemija gripa, ali epidemija klađenja uzima maha.
* * *
Pita Dejo V. kuma Raja Ć:
„Koliko si ono u penziji?“
„Evo već šest mjeseci.“
„Je li, tako ti Boga?“
„Jest, bogami.“
„E, dabogda je još toliko trošio.“
„Hvala ti, kume... Čekaj, kako...?“
Smijeh.
* * *
Još nije počela obnova parka u dvorištu gimnazije.
„Čempresari“ watching!
Bonus video:
