Dolazeći izbori u Španiji me podsjećaju na priču o jednom kralju. Jednom davno, kralj je sklopio tajni pakt sa Suncem. Ekskluzivno prenosim uslove: prvo, Sunce je na usluzi cijele godine, slobodni dani su minimalni; drugo, Sunce je u obavezi da našminka svaku iole popularnu (mjeriće se po broju Insta-pratilaca) zelenu površinu i svaku aleju; treće, izbjegavaće se velike vrućine, pustinja je iza nas; četvrto, Sunce će mazati oči kraljevim podanicima magičnom pomadom, tek tako. Posljednji član, kralj će posvetiti Suncu svoj najprometniji trg. Na njemu će se, u posve neobičnom ritualu, proslavljati Zemljine revolucije.
Madrid je biser kraljeve krune. Ne onog kralja iz čuvene „Đe si, kralju, oćemo li nakafu sjutra-preksjutra?“. Ovaj je više monarh, tiranin možda – visok, naočit, dostojanstven. Preživio je gomile ekonomskih kriza, nezadovoljstava i protesta, ratova. Ne čudi grčevita borba mavarska upravo za parče njegove zemlje. Svjedoci njegovih pobjeda su široke ceste, veličanstveni spomenici, smjele palate, Umjetnost. Pred njima si sa 23, pa i sa 32, i kako god prevrneš… mali. Slike nisu dobre, rad na sebi se ne vidi. Briši, idemo dalje.
Subote počinju kasnije od ostalih dana – lagan doručak, sok od narandži iz Valensije; kako oni kažu, Balensije, uz to da je ovo (interdentalno) ’s’ čudan spoj naših ’t’ i ’s’ i na prvo slušanje djeluje kao govorna mana (i na drugo i treće, traje to neko vrijeme). Elem, nastupa subotnja vreva. Koliko god da je hladno napolju, subotom je pakao u metrou – svi kraljevi podanici su na ulicama, a tu su obično i turisti. Redovi da se vide izvjesni Goja ili Velaskez nikad duži. A, opet tako kratki. Sunce, po dogovoru, obasjava mnoge kafiće i barove, koji su i drugim danima obično krcati, a tek subotom… Ovo podsjeća na jedan glavni grad na istočnom obodu ove vremenske zone u koji žarko želim da mogu da se vratim.
Kao i drugdje, restorani i barovi imaju menije za ručak. Ipak, česta varijanta su tapasi i tzv. bocadillos – zalogajčići; princip je isti – obroci podijeljeni na porcijice ukusne hrane, u kojima može da uživa grupica od dvoje do četvoro, kako se najčešće i ruča. Reći bučni Španci je knjiški primjer pleonazma; smijeh se utapa u sveopštu graju, dok se svi trude da nadjačaju one oko sebe. Subota je i dan za trgovinu, pa centralne ulice postaju sve zakrčenije, do vrhunca oko 8 ili 9 uveče. Tih sati, zaprepašćujuće, saobraćajna policija usmjerava pješake! Većina ulica postaje jednosmjerna, što je jedini način da se negdje, na kraju, i stigne.
I onda, malo-pomalo, žamor jenjava, ulice se prazne, nastupa uznemirujuće bučna tišina. U daljini se čuje tek poneki zaneseni ulični svirač. Sa zalaskom sunca, Madrileños se sele unutar kafića ili domova, večera se (za zapadnjačke standardne neobično kasno) i sprema za izlazak. Za mlade, uobičajeno je krenuti u izlazak iza ponoći i vratiti se poslije pet. Ipak, i vidjeti one malo starije napolju duboko iza ponoći je krajnje očekivano. Ponedjeljkom su opet svi na poslu i vraća se tema izbora. Vidim da te interesuje – ko je trenutni predsjednik ili kralj? ko su kandidati? Ko će pobijediti? Istina je, ne znam. I ne samo to, ne želim i ne moram da znam. Jer, bez obzira na ishod, biće Narandži, Sunca, Umjetnosti i Madrid će preživjeti. Kao hiljade puta do sada...
Bonus video:
