Kad odmaram, najviše volim da slušam radio. Dok slušam muziku, pjevušim i zamišljam da se jednog dana čuje i moj glas na radiju.
Član sam orkestra Saveza slijepih CG i s njima često nastupam u raznim gradovima. Sviram i harmoniku. Učestvujem na raznim takmičenjima recitatora s učenicima redovnih škola i uvijek osvojim zapaženo mjesto.
Dok maštam o tome da se jednog dana na radiju čuju i moje pjevačke sposobnosti, u meni se bude posebna osjećanja.
Za mene su radio-emisije uvijek bile pravo osvježenje i radost.
Najviše me privlače emisije gdje se slušaoci uključuju i daju svoja mišljenja i komentare.
Ko kaže da tradicionalni mediji nijesu interaktivni?
Posebno bih se bavio temom nasilja nad djecom. Znam da bi emisije s tom temom izazvale veliku pažnju slušalaca. Koncept bi bio takav da se slušaoci uključuju u emisiju i daju svoja mišljenja i komentare. Bio bih jako srećan da razmjenjujem s njima mišljenja. Možda bi ti naši razgovori na radiju pomogli da manje djece odrasta s iskustvima nasilja.
Nedavno istraživanje UNICEF-a i AEM-a kaže da tek svako peto dijete u Crnoj Gori svakodnevno sluša radio. Ja sam među njima i nijesam saglasan s onima koji pričaju o izumiranju starih medija. Ja ću uvijek slušati radio. Možda to neće biti preko istog uređaja – danas, na primjer, mogu da ga slušam i preko mobilnog telefona, laptopa, kompjutera... Ali i dalje je to dobri, stari radio.
Autor je 16-godišnji Ranko Magovčević, mladi reporter – volonter UNICEF-a i učenik Resursnog centra za djecu i mlade "Podgorica"
Bonus video:
