Engleski puritanci koji su 1630. godine udarili kamen temeljac za najvažniji grad na Istočnoj obali Amerike, kao da nisu mislili svojom glavom. Boston ima užasnu klimu – nepodnošljivo je hladan više od pola godine i nepodnošljivo topao i vlažan u tri ljetnja mjeseca. A, opet, svi hrle u, kažu, najevropskiji grad SAD.
“Ako ti se ne sviđa vrijeme u Bostonu, sačekaj 15 minuta” – kaže mi Mićo Pajović dok ispijamo pivo u pabu na Harvardu. On je prvi diplomirao sa prosječnom ocjenom deset na podgoričkom Elektrotehničkom fakultetu, ali je prinuđen da svoju nadarenost umjesto u Podgorici valorizuje u Bostonu.
I zaista, ovdje se sunce i oblaci smjenjuju na svakih petnaestak minuta, baš kao što se i ambijent mijenja u svakoj drugoj ulici, kao da nisu u istom gradu.
* * *
Kembridž je udaljen od Bostona sat pješke ili tri stanice metroom. U njemu, u ulici Harvard, živi Lara. To je, sudeći po broju doktora nauka po glavi stanovnika, najpametniji grad na svijetu. Svakog dana prolazim kroz kampus Harvarda, ali uzalud – ne osjećam da sam iole pametniji…
* * *
Ovdje nije lako, kao nekad, ostvariti “američki san”. Samo u Bostonu ima 152 hiljade sudenata iz cijelog svijeta, ponajboljih u svojim zemljama. Svi studenti sa Harvarda, MIT-a, Taftsa i drugih bostonskih univerziteta i koledža su ambiciozni, pametni i riješeni da uspiju i život provedu u obećanoj zemlji. A Amerika ih je usisala kao sila zemljine teže. Uzeće najbolje od njihove pameti i zauzvrat dati malo, ali mnogo više od onog što bi dobili tamo odakle su došli.
* * *
U Americi zaposleni uglavnom jedu brzo, s nogu, a glavni obrok im je oko sedam uveče, kad se vrate s posla. Osim toga, moraju da imaju čeličnu volju pa da odole raznovrsnoj i ukusnoj hrani koja ih mami na svakom ćošku. Nije čudo što je gojaznost američki problem. Ovdje zaista nije lako održati pristojnu liniju.
* * *
“Došlo je vrijeme da žanješ”, reče mi Lara kad sam joj čestitao poslije ceremonije proglašenja doktora nauka na Taftsu.
Meni, iznenada, upade trun u oko…
* * *
Prva asocijacija kad se pomenu Amerikanci jeste – praktičnost. Oni ne filozofiraju previše i nastoje da sebi, uvijek i svuda, maksimalno pojednostave i olakšaju život.
Na primjer, dupla zavjesa za kadu nalazi se na istoj šipki – jedna se spušta u kadu, druga van nje. I kad se tuširate nijedna kap se ne prospe mimo kade.
* * *
Svakodnevno šetamo obalama rijeke Čarls, koja je stotinak metara udaljena od ulice Harvard. U čarima ove mirne, široke rijeke, čini mi se, najviše uživaju kajakaši, guske i patke.
Prošli put kad sam bio u Bostonu, divio sam se vlasnicima pasa koji su strpljivo sakupljali izmet svojih ljubimaca. Sada su obale Čarlsa uneređene. Konačno, pomislio sam, da u nečemu Amerikanci liče na nas – nisu istrajni. Ali, objašnjeno mi je da je što se tiče pasa sve ostalo isto, nego agresivne guske obavljaju nuždu gdje stignu.
Mada, neće dugo: doakaće i njima Ameri.
* * *
Riječi koje su ovdje najviše u upotrebi su “sorry”, “thank you”, “really?” I sve, spolja, puca od uglađenosti i lijepog ponašanja. Sve dok malo ne zagrebete.
Na centralnom kembridžskom trgu postavljeno je nekoliko šahovskih stolova i tu je, posebno kad je sunčano, gužva. Pošto sam nezasluženo dobio mladića kome, je, u boljoj poziciji, pala zastavica, preko puta mene sjeo je živahni čičica. Dozvolio sam mu jednom da ne igra figurom koju je dodirnuo, ali kad je htio ponovo upozorio sam ga, jer sam bio u cajtnotu, da mora da odigra potez lovcem kojeg je takao. Napravio se blesav, okrenuo se ka kibicerima pitajući ih je li stvarno dodirnuo lovca. Kako mu niko nije odgovarao, odigrao je potez drugom figurom kao da ništa nije bilo. Kad mi je, u dobijenoj poziciji, pala zastavica i kad sam morao da ustanem i ustupim mjesto drugom igraču, uputio sam mu nekoliko bisera srpskog jezika.
Shvatajući, otprilike, šta mu govorim, samo se nasmijao, a meni je bilo još teže…
* * *
U gradu na rijeci Čarls uglavnom čitam, pišem, šetam, jedem, spavam… što će reći da je meni i u Baru – Boston.
* * *
Svakog dana u Kembridžu prebiram po sajtovima koje svakodnevno listam i u Baru. Sve moje misli, mimo raštrkane uže porodice, vezane su za ljude i ulice moga grada. Ovdje se najgluplje osjećam između 21 sat i ponoći, jer je u to vrijeme u Baru između 03 i 06 sati. Svi moji rođaci i prijatelji spavaju, spava i Radio Bar, u dvorani “Topolica” je mrak, ulice su puste i ništa se ne dešava. A ja sam, s ove strane Atlantika, budan i ne uspijevam da u mislima materijalizujem svoj grad...
* * *
Jedino se u Crnoj Gori osjećam kao svoj na svome. U svakoj drugoj zemlji sam stranac. Pa što bih se onda sklanjao pred raznim “patriotama” i pustio ih da je prave po svojoj mjeri i arče. Treba se boriti, svim sredstvima, za Crnu Goru koja će biti po mjeri svih: demokratska, poštena i pravna država.
* * *
Boston je izuzetno skup grad. Običan sendvič staje deset dolara, a dvije kugle sladoleda nema ispod sedam dolara. Da je život skuplji nego što je bio pokazuje i to da je prije pet godina sve ovdje bilo 4,99 dolara, sada je 5,99 dolara…
* * *
Odavno mi ljepše nije bilo nego ovdje u Bostonu. O tome gdje sam sve bio i uživao pisaću u narednom blogu. Lara i Nik se lome oko nas, izuzetno nam je prijatno kod prijatelja Zaganjora, Pajovića, Videnovića…
Ali, čovjek ne može nigdje pobjeći od samoga sebe, ni u Ameriku ni u mišju rupu. I sve svoje svuda nosi sa sobom: i narav, i stvarne i umišljene bolesti…
Bonus video:
