Prošle nedjelje, dok sam dežurao u školi sa svojim drugom, obratio sam pažnju na stvari koje inače ne primjećujem. U svakodnevnoj žurbi da na vrijeme stignem na nastavu, stresu oko ocjena ili u razgovoru s društvom, ne obraćam pažnju na roditelje i njihovu djecu. Ovoga puta to sam uradio. Pred kraj posljednjeg časa većinu prvaka su poslali u učionicu koja služi za produženi boravak.
Djeca su radosno poskakivala čekajući u redu da uđu u učionicu. U tom momentu sjetio sam se vremena kada sam ja tokom produženog boravka radio domaće zadatke i učio prirodu i društvo. Nije mi bilo jasno šta je toj djeci toliko zanimljivo i šta to s tolikim nestrpljenjem očekuju.
Skrenuo sam pogled i nastavio s listanjem dosadnih storyja na instagramu.
Moje besciljno listanje prekinula je majka jednog djeteta, koja me je zamolila da dovedem njenog sina iz učionice za produženi boravak.
Kakva faca, pomislih. Ide kući prije svih ostalih. Pokucao sam na vrata i, kako nisam dobio nikakav odgovor, ušao sam.
Imao sam šta da vidim. Dvadesetoro djece, koliko ih je bilo u učionici, nije skidalo pogled sa TV ekrana. Nijesam jasno vidio o kojem crtanom je riječ, ali bilo je dosta agresivnih scena. Toliko su se udubili u radnju crtanog filma da nijesu ni trepnuli.
Njihova učiteljica sjedjela je u uglu učionice kucajući na svoj pametni fon. U tom trenutku sjetih se stihova naše pjesme: „Svako ima svoj pametni fon, al pametniji smo valjda mi nego što je on.” Da li je ova učiteljica bila pametnija od fona?
Prišao sam joj i rekao razlog zbog kojeg sam došao, a ona je samo viknula ime tog dječaka. Pomogao sam mu da obuče „spiderman” jaknu i pomislio kako je i taj izbor jakne posljedica nekritičkog gledanja crtanih filmova i izveo ga iz učionice.
Šta se desilo s učiteljima i djecom? Da li su TV ekrani postali moderna zamjena za žive učitelje?
A djeca?
Ona sve više liče na svoje heroje iz medija. Oblače se kao oni, ponašaju se kao oni. Kao da žive u zabludi da je život TV program.
Sjetih se AEM-ovog i UNICEF-ovog istraživanja o djeci i medijima − čak 57% djece nosi sličnu frizuru, odjeću i radi slične stvari kao i njihovi heroji iz medija.
Sjetih se da sam i ja kao mali oponašao likove iz „Yu gi oh“ crtanog.
Da li su heroji iz medija zaista heroji? I ako jesu, mogu li i treba li da nam zamijene učitelje?
Bonus video:
