Nedavno sam u jednom crtanom filmu čula: „Ne smiješ plakati, ti si dječak!”
Da li se to dijete i u 21. vijeku uči da mora sakriti svoja osjećanja? Nije li to tužno?
Prođoše mi kroz glavu neke scene upravo iz crtanih filmova − likovi namijenjeni djevojčicama gotovo uvijek su u roze kostimima, mršavi, dotjerani i predstavljaju „idealan” portret više djevojke nego djevojčice.
Za dječake su ,,namijenjeni” oni koji sadrže snažne, „neustrašive” likove.
Nisam sigurna koliko su dobre dadilje ovi crtani filmovi 21. vijeka.
,,Gledaj kako vozi, sigurno je žena za volanom.” − slušam monolog nervoznog taksiste i pitam se zašto ne bi muškarac mogao biti nespretan vozač tog crvenog automobila?
Ostavio me ispred prodavnice. Dok sam obavljala kupovinu, na trenutak sam zaboravila na njegove rodne stereotipe, ali… na kasi se odjednom začu dječija rasprava: ,,Ti uzmi ovo sa cvjetićima, a ja ću ovo bez.” Pogledah prema rafovima s kinder-jajima i vidjeh ih – kinder-jaja s roze cvjetićima na vrhu (za djevojčice?!) i ono staro za koje sam mislila da jedino takvo postoji (za dječake?!).
Otkuda u svim životnim oblastima toliko stereotipa, posebno rodnih? I zašto djecu od malena uče njima? Je li odbojka i dalje samo za djevojčice, a fudbal samo za dječake?
Moja ,,subotnja” iskustva dobro su se nadovezala na istraživanje koje je prošle godine Ipsos sproveo za UNICEF i AEM i koje je pokazalo da 25% roditelja u Crnoj Gori smatra da medijski sadržaji za djecu često promovišu stereotipnu sliku o ulozi žene u društvu i porodici − da je nesigurna, zavisna od muškarca, bez inicijative i sl.
To znači da ovu pojavu prepoznaje tek jedan od četiri roditelja u Crnoj Gori.
Zašto ne bismo u medijima prikazali svijet u kojem djevojke vole programiranje, a dječaci poeziju ili i jedni i drugi vole programiranje i poeziju?
Da li smo svi od rođenja osuđeni da budemo ono što roditelji i okolina žele tj. očekuju od nas? Ili sami treba da biramo svoje želje i pravimo sopstvene izbore?
Nađa Lalović, 15 godina, mlada reporterka – volonterka UNICEF-a
Bonus video:
