„Kako bih volio...“, pomisli u sebi Nikola, koji je maločas ušao u kuću, oborena pogleda. Baci školsku torbu, sjede na kauč i uze daljinski od televizora.
Sljedeći dan započeo je u malo boljem raspoloženju. Uvijek je tako bilo kod njega. Svakog jutra je buđenje donosilo onu dječju radost. Ali, i to se mijenjalo kako je dan proticao.
Kad je u školi došao veliki odmor, malo je pogledao oko sebe i pomislio: „Još jedan isti dan, dosadno je. Igra mi se fudbal.“ I onda je nesvjesno uplovio u sanjarenje koje se ponavljalo skoro svakog dana.
Trčao je po velikom fudbalskom terenu, sa svojim drugovima i drugaricama, šutirao loptu, kao da je šutira posljednji put u svom životu, i smijao se kao nikada do tada.
I ponavljalo se to često.
Nekad su igrali klikera, nekad magaraca, nekad žmurke...
Pred kraj odmora priđe drugu iz razreda. „Ćao, Filipe, šta slušaš?“ Evo sad slušam onu novu pjesmu, odgovori drug, pokazujući mu muzički spot pjesme na telefonu. „Kako ono ide: ‚Bogat sam... imam dobra kola... i sve ribe vodam...’. Ima i ona pjevačica nova, znaš, ona i ona dva repera... Sve su im pjesme takve. Najjači su!“, ushićeno reče Filip.
„Šta?“, pomisli Nikola.
Na putu do kuće opet je zamišljao kako trči fudbalskim terenom.
„Kako bih volio da niko nema mobilni telefon. Zašto niko neće da igra kockica? Ni fudbala? Ni žmurke? Niko neće hvatalice... Zašto? Šta rade na telefonu po cijeli dan svaki dan? Izgledaju kao neki vanzemaljci. Sve me to nervira.“
U prosjeku, dijete uzrasta 12−17 godina provede osam sati dnevno ispred raznih ekrana. To je rezultat prošlogodišnjeg istraživanja UNICEF-a i AEM-a u Crnoj Gori.
Zašto niko više ne igra klikera?
Bonus video:
