Kažu da je najljepše vrijeme školsko doba, ali, da li je to sa svima slučaj? Često mi drug Nikola pominje svoje prijatelje iz škole, međutim, nikad s osmijehom...
- Kao sto znaš, odličan sam đak, možda je to nekome problem…
Posmatram svog dugogodišnjeg prijatelja i ne znam kako da ga posavjetujem. Rijetko simpatičan, sad već više mladić nego dječak. Neobično lijepe i produhovljene crte lica, s prodornim braon očima koje uvijek zrače posebnom energijom. Ono, kad pomislim na genijalca, on mi je na pameti…
- Nikad im se nisam dopadao, makar ne većini. Godinama sviram gitaru, i jedne prilike, znaš već, kada sam je donio u školu zbog priredbe, iščupali su mi žice. Koncert, naravno, nije održan.
Dok smo pili čaj u omiljenom kafiću u kraju, vidjela sam da jedva zadržava suze.
- Zašto me ne vole? Šta to pogrešno radim? Eto, Maja se zaljubila u mene, konačno sam uspio da je osvojim. Čujem da često pred drugaricama pohvali i teme o kojima razgovaramo, to što volim muziku i sviram gitaru, kao i moj drugačiji stil oblačenja. Baš sam srećan zbog toga. Ali, znaš, nastao je problem, jer se ona sviđa i jednom od ovih mangupa iz škole. A posljedice toga i sama možeš da primijetiš… postao sam žrtva nasilja, i psihičkog i fizičkog.
Okrenuo je glavu i uslijedio je šok. Vidjela sam par konaca na lijevoj strani lica.
- Vidiš, ispada da sam kriv i zato što me neko voli i zato što nekoga volim. Ne znam šta više da uradim, a da me prihvate. Vjerovatno ćeš me pitati šta je škola imala da kaže na ovo? Pa ništa, naravno… baš ništa. Dobili su kao neke opomene, međutim, one njima ništa ne znače, a kao da su tu stali i uprava škole i njihovi roditelji, koji su upoznati s cijelom pričom…
Tokom našeg razgovora osjećala sam i nemir i bijes, što sam skoro bespomoćna da riješim Nikolin problem. Nisam ga sažaljevala, ali mi je bilo žao kroz šta prolazi.
I nije on jedini. Mnoga djeca, i to često ona koja su dobri đaci i uspješni u nečemu ili koja su stidljivija, emotivnija, trpe nasilje u školi. Nekad zato i što dolaze iz siromašnih porodica trpe podsmijeh od onih koji imaju i previše, pa postaju obijesni…
Nikola nastavlja:
- Dobio sam stipendiju, u ponedjeljak idem u Pariz, gdje ću nastaviti svoje školovanje u, nadam se, boljem okruženju. Znaš, nekako vjerujem da sam se rodio na pogrešnom mjestu i da me uspjeh i prava prijateljstva tek čekaju…
Kada sam završila razgovor s Nikolom, dugo sam razmišljala o problemu nasilja − i o žrtvama i o nasilnicima. I oni su ti koje sam sažaljevala! Mora da su veoma nesrećni i nesigurni, čim im je potrebna žrtva nad kojom moraju da iskale svoje nezadovoljstvo…
Nažalost, čini mi se da živimo u društvu u kojem se pravi kvaliteti i uspjeh često ne cijene. Nekad je ljubomora samo okidač za nasilje. Nekad jedno nasilje prouzrokuje drugo nasilje.
Ali šta je s odraslima?! Kad misle da se uključe? Kad misle da čuju glas žrtava, koje se povlače jer nemaju nigdje dovoljno zaštite?
Moj drug Nikola otišao je u Francusku. Pitam se koliko djece nema mogućnosti da se skloni od nasilja… bilo da se dešava u školi, u porodici, u društvu.
Prema UNICEF-ovom istraživanju iz 2016, svako deseto dijete uzrasta 9−17 godina kaže da se u prethodnoj godini neko makar jednom prema njemu ponašao na uvrjedljiv ili ružan način. Taj neko je najčešće drugo dijete. Iako se puno priča o nasilju na internetu, većina djece i mladih u Crnoj Gori kaže da je ovakva ponašanja najčešće doživljela u direktnom kontaktu licem u lice.
Zaustavimo nasilje. To je odgovornost svih nas.
Nađa Lalović, 15 godina, mlada reporterka – volonterka UNICEF-a
Bonus video:
