Oko dvije trećine djece uzrasta 9−17 godina u našoj zemlji tražilo je roditeljima da im kupe nešto što su vidjeli da se reklamira na televiziji i na internetu.
Ovaj podatak iz prošlogodišnjeg istraživanja UNICEF-a i AEM-a govori o tome da je uticaj reklama na djecu i mlade značajan i ukazuje na potrebu da se s njima o tome razgovara kako bi se reklame kritički analizirale i time podstakla medijska pismenost.
Međutim, ima tu još nešto – ovaj podatak zadire u suštinu, u naš sistem vrijednosti.
Svakodnevno po školi gledam vršnjake koji ne propuštaju nijednu priliku da pokažu novi skupi telefon i istu takvu garderobu. Stičem utisak da im je to ,,oruđe” kojim predstavljaju svoju ličnost.
Pitam se: A šta je onda suština?
Hvale se s novim telefonom. Da li ih on čini boljim, zanimljivijim osobama?
A šta ako padne, slomi se... Da li je to bačen novac za koji je mogla da se kupi neka dobra knjiga, da se otputuje negdje i doživi novo iskustvo?
Da li je stvarno bitno da imamo telefon od 1500 eura, patike od 200 eura i slične skupe stvari?
Da li uopšte možemo skupim, brendiranim stvarima učiniti živote boljim, ljepšim i srećnijim?
Da li naši roditelji to mogu da nam priušte i po cijenu kakvih odricanja? Je li to vrijedno toga?
I je li možda bolje da nam ti isti roditelji umjesto kupovine brendiranih stvari koje nam nijesu neophodne objasne da tako postajemo dio mase koja je odabrala iste te stvari širom svijeta i da nas to ne čini nimalo jedinstvenim?
Ono što nas čini jedinstvenim su naša razmišljanja, stavovi, sistem vrijednosti, životna iskustva, dakle, nematerijalne stvari.
Vjerujem da o tome treba da pričamo u školama i kod kuće, a ne o uvođenju uniformi, jer nametanjem uniformi mi uopšte ne problematizujemo uzroke ovakve situacije i ne rješavamo je, niti učimo da gradimo sebe kao jedinstven „brend” koji se ne poistovjećuje s proizvodima potrošačke kulture.
Budimo svoji.
Budimo medijski pismeni.
Jana Kostić, 15 godina, mlada reporterka – volonterka UNICEF-a
Bonus video:
