Ujutro, na svoj 30. rođendan, Jozef K, član Savjeta Agencije za borbu protiv korupcije Crne Gore (ASK) razriješen je dužnosti od istog tijela koje ga je postavilo na to mjesto - Skupštine CG. Ovo bi mogla biti prva rečenica romana Franca Kafke kada bi on danas bio sa nama. Dok je Kafkin Jozef K. uhapšen i ostavljen da luta kroz zgradu suda da bi pronašao sudnicu u kojoj će biti određena njegova sudbina, Jozef K. u ovoj priči je u sličnoj čudnoj situaciji: on ne zna kom sudu u Crnoj Gori treba da se žali i predstavi svoju žalbu. Ova kafkijanska realnost je rezultat sumnjive interpretacije zakona Vrhovnog suda CG - samo još jedan detalj u prilog smrti vladavine prava u državi.
Za godinu dana, Skupština CG razriješila je dužnosti Vanju Ćalović (članicu Savjeta ASK), Gorana Đurovića (člana Savjeta RTCG), Irenu Radović (viceguvernerku Centralne banke CG) i Nikolu Vukčevića (člana Savjeta RTCG). Svi ovi ljudi se sada nalaze u situaciji kao naš protagonista Jozef K.
Neko bi se mogao zapitati: zar ne bi bilo prirodno da Upravni sud ima jurisdikciju s obzirom na to da je naš protagonista postavljen u administrativnoj proceduri od strane jedne od tri grane vlasti? Prema članu 82 (1 (14)) Ustava, Skupština CG postavlja i razrješava dužnosti članove određenih Vladinih tijela uključujući članove u savjetima koji nadgledaju ta tijela. U svom skoro objavljenom načelnom pravnom stavu, Vrhovni sud CG je saopštio da Upravni sud nema jurisdikciju u ovakvim sporovima. Vrhovni sud ne tvrdi eksplicitno da li ovakvi slučajevi potpadaju pod nadležnost Ustavnog suda, ali je predsjednica Vrhovnog suda u svom javnom obraćanju naznačila da je ovo pitanje ustavnog prava.
Ustavni sud je ipak već odbacio jedan od tri slučaja sa identičnom ili sličnom pozadinom, prije nego što se o njemu raspravljalo pred regularnim sudovima u Crnoj Gori. Ispada da je Ustavni sud kompetentan da sasluša ovakve slučajeve samo kada su svi pravni ljekovi iscrpljeni, tako da podnosilac žalbe mora čekati ishod pred regularnim sudom (slučaj Gorana Đurovića U-III 225/18). Dodatno, predsjednik Ustavnog suda Dragoljub Drašković je objavio rad u Matici Crnogorskoj u kojem navodi da sporovi koji se tiču ličnih postavljenja i razrješenja od strane Skupštine ne potpadaju pod nadležnost Ustavnog suda. Ovo je zakonski gledano tako, pošto se član 149(7) Ustava odnosi samo izborne sporove i sporove povezane sa referendumima. Za čitaoce teksta na engleskom jeziku moram da pojasnim da je u srpsko-hrvatskoj porodici jezika imenica koja se koristi za izbor i imenovanje ista. Kako god, čitajući ovaj stav, jasno je da se Ustavni sud bavi sporovima iz oblasti izbora i čudno je kako su sudije Vrhovnog suda ispustile ovakvu analogiju.
„Netraženo“ mišljenje
Načelni pravni stav u principu ne obavezuje niže sudove. Ipak, shodno domaćem pravu, ako sudija nižeg suda odbije da primijeni ili se usprotivi datom stavu, mora to obrazložiti validnom argumentacijom i opravdanjem, u suprotnom postoji ozbiljan rizik da presuda bude ukinuta. Cilj usvajanja načelnog pravnog stava i pravnog mišljenja u domaćem pravu je harmonizacija sudske prakse. Ova praksa pomaže da se osigura vladavina prava obezbjeđivanjem pravne sigurnosti i jasnosti kao i jednakosti pred zakonom i ne upućuje samo na nadležnost Vrhovnog suda. Usvajanje pravnih mišljenja i načelnih pravnih stavova doprinosi harmonizaciji prava kako vertikalno tako i horizontalno u pravnom sistemu i jedna je od nadležnosti Vrhovnog suda pored sudske nadležnosti. Prilikom usvajanja ovakvih načela Vrhovni sud se ne oslanja samo na Ustav i zakone, već i na međunarodne standarde, međunarodno pravo i pravnu nauku. Prema članovima 25 i 26 Zakona o sudovima načelni pravni stav se obično usvaja na inicijativu Vrhovnog suda ili na zahtjev nižih sudova u vremenu kada je različita praksa nižih sudova u sličnim slučajevima očigledna. Dakle, kako smo zapali u ovaj ćorsokak? Uzdržaću se od elaboracije ove idiosinkrastičke situacije u kojoj suprotno Ustavu, predsjednica Vrhovnog suda dobija treći mandat. Čudno je da je ovaj pravni stav usvojen tokom četiri sudska postupka u vezi nezakonitih razrješenja četvoro ljudi u različitim institucijama. Osim velike medijske pažnje koju su ovi slučajevi privukli zajedničko im je i da su sve presude redovnih sudova bile u korist tužioca, što pokazuje da nije došlo do različite prakse.
Razlog za harmonizaciju dolazi od interpretacije Zakona o upravnom sporu, koji u članu 13 navodi da se upravni spor ne može voditi protiv akta donijetog u stvari u kojoj je sudska zaštita obezbijeđena u drugom sudskom postupku i akta koji donijet u stvari u kojoj neposredno, na osnovu ustavnih ovlašćenja, odlučuje Skupština i Predsjednik Crne Gore. Član 14 Zakona o sudovima propisuje nadležnost osnovnih sudova i propisuje da osnovni sudovi uvijek imaju nadležnost da odlučuju u prvom stepenu i u drugim predmetima, ako zakonom nije propisana nadležnost drugog suda. Mišljenje Vrhovnog suda je proizvod subjektivne i statičke interpretacije ovih zakonskih odredbi. Umjesto toga, dinamičko i ciljno tumačenje bi u obzir uzelo svrhu postojanja administrativnih procedura koje postoje da bi se obezbijedila sudska kontrola nad državnom upravom i vladom. Upravni sud presuđuje o legalnosti i zakonitosti administrativnih akata, a ne o kršenju ljudskih prava. Dakle, Ustavni sud nije primarna adresa za upravne sporove.
Osporavanje prava da se imaju prava
U ovom maniru, najviše rangirane sudije u Crnoj Gori su doprinijele stvaranju pseudolegalne pravde, gdje pravne norme izgledaju kao imperativ. Naš heroj Jozef K. je u sudskoj sjenci koju je stvorio pravni sistem u kojem su njegova osnovna prava pristupa sudu kao i princip jednakosti pred zakonom prekršena. Dok bilo koji uposlenik Vlade Crne Gore može da traži pravdu pred regularnim sudovima u Crnoj Gori, oni koje je postavila Skupština mogu to da urade samo pred Ustavnim sudom, pod pretpostavkom da je došlo do kršenja ljudskih prava. Pravo na sudsku zaštitu i jednakost pred zakonom su dio iste tkanine što znači da prethodni obuhvata ne samo građanski ili krivični postupak, već svih procedura u kojim strana trpi štetne posljedice. Vrhovi sud ne ispunjava svoju ulogu koja je imanentna sudskoj grani vlasti u demokratskom društvu: da definiše podjelu vlasti i obezbjeđuje sistem mehanizama uzajamne kontrole ostalih grana vlasti (Skupštine i Vlade). Na ovaj način, Vrhovni sud dozvoljava državi da ne poštuje prava zajemčena Ustavom i pozitivnim zakonima i što je najvažnije ne uspijeva da zaštiti građane od nefer tretmana državne uprave.
Prema Evropskom sudu za ljudska prava i Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, pravo pristupa sudu i sudske zaštite takođe podrazumijeva i pravo da stranka u postpuku može da efikasno predstavi tužbu sudu (vidjeti paragraf 24 Airey protiv Irske, 6289/73). Praksa Evropskog suda za ljudska prava potvrđuje da sporove koje uključuju državne službenike potpadaju pod član 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima i da uključuju sve sporove uprkos potencijalno posebnoj „prirodi veze“ između zaposlenog i države. Navodim ovo u slučaju da postoji argument da postavljenje i izbor na dužnost od strane Skupštine stvara određene posebne veze između javnog funkcionera i Vlade. Ne stvara. (Vidjeti paragrafe 50-62 u Vilho Eskelinen i drugi protiv Finske, 63235/00.)
Istovremeno, Evropski sud za ljudska prava je ustanovio test (Vilho Eskelinen test) kojem država može da im uskrati sudsku zaštitu samo ako su kumulativno ispunjena dva uslova: a) ako je to izričito propisano zakonom i b) ako je objektivno opravdano u javnom interesu. (paragraf 62 presude). Ovo znači da je načelni pravni stav ne samo u suprotnosti sa Ustavom, već i sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima kao i praskom Suda u Strazburu, jer je našem protagonisti Jozefu K. onemogućen pristup sudu i pravdi. Negiranjem jurisdikcije redovnim sudovima da presuđuju u upravnim sporovima, Vrhovni sud dozvoljava bezakonje, što direktno doprinosi ubistvu vladavine prava.
Usuđujem se na još jednu i posljednju opservaciju. Prema Hani Arend, svaki pojedinac posjeduje suverenitet u demokratskoj državi, i pošto bi svi pojedinci trebalo da budu jednaki, oni dijele taj suverenitet da bi spriječili jednu grupu da dominira nad drugom. U takvim okolnostima, ona naglašava naročitost ljudskog bića kao člana političke zajednice, koje je pravo samo po sebi.
Konačno, Arend tvrdi da povrh i prije svega, imamo pravo da imamo prava. Lingvistički posmatrano, individualna prava (right, ius, droit, diritto) ukazuju na ideju nekog pozitivnog prava dok je zakon (law, lex, loi, legge) viđen kao šira, institucionalno uspostavljena norma. Sada se pitam - da li sudije Vrhovnog suda, tumačenjem određenih zakona i dosljednim negiranjem određenih prava, zaista vjeruju da su doprinijeli harmonizaciji prakse i poštovanju vladavine prava. Jedino priznajem naposljetku, da su Jozefima K. u Crnoj Gori onemogućena njihova osnovna prava, da su potlačeni od sudstva koje bi trebalo da obezbjeđuje jednaku zaštitu pred zakonom.
Autor je doktorand ustavnog uporednog prava i bioetike na Centralnoevropskom univerzitetu Budimpešta/Beč
Prvobitno objavljeno na njemačkom Ustavnopravnom blogu verfassungsblog.de
Bonus video:
