Sticajem okolnosti ljeto sam proveo radno. Nisam imao vremena za dangubu. To se vidi i po tome što dva mjeseca nisam napisao blog, od 1. jula do 1. septembra. Jer, blogovi nastaju iz besposlice.
Nisam stigao ni da pratim političku situaciju u Crnoj Gori, bez obzira što mi je to u opisu primarnog, novinarskog posla. Ali, izgleda da ništa nisam propustio. Polovinom septembra sve je bilo isto kao krajem juna: DPS grčevito čuva vlast kao da je pitanje života ili smrti, odnosno slobode ili robije; Bošnjaci i SD raspoređuju nesposobne kadrove po rukovodećim mjestima; Demokrate i DF nastavljaju besmisleni rat; ostali se povremeno oglašavaju saopštenjima koje malo ko čita; Duško K. i dalje šalje kompromitujuće snimke iz Londona; Katnić recituje epsku poeziju...
* * *
Nekad mi je paralo uši „akciono jedinstvo“, a danas „prostora za unapređenje ima i na tome se intenzivno radi“.
* * *
Đaci su se vratili u one iste klupe i učionice koje su ostavili u junu. Te klupe i učionice u većini su, još u prošlom vijeku, rabili njihovi roditelji.
Školstvo nam je i bukvalno i metaforično zaglavljeno u dvadesetom vijeku.
* * *
U srijedu, 11. septembra, bio sam u Petrovcu, na sahrani kume Smiljke Perazić, rođene Petrović, koja je 1953. godine krstila mog brata i šest godina kasnije mene. Umrla je u 94-oj godini. Živjela je skoro vijek, a nikad se ni sa kim nije posvađala, niti je za bilo koga rekla ružnu riječ. Je li moguće? Moguće je, pitajte Petrovčane.
Peco P. je u posmrtnom slovu kazao da je njegova tetka Smiljka živjela po obrascu koji je u amanet ostavio patrijarh Pavle: „Kad se čovek rodi, ceo svet se raduje, a samo on plače. Ali treba da živi tako da kad umre, ceo svet plače, a samo on se raduje.“
* * *
Dolazeći jednog četvrtka ujutro u Radio, na „Promenadu“, prvi put sam, umjesto neprijatnog mirisa duvana, osjetio ugodni miris kafe. I, moram da priznam, sa blagim podsmjehom ispratio, inače, drage kolege, dolje na cestu, da „zapale po jednu“.
Polovinom avgusta stupio je na snagu Zakon o ograničavanju upotrebe duvanskih proizvoda, kojim je zabranjeno pušenje u zatvorenom prostoru. Kazne su i do 20 hiljada evra.
Šta nam je prvi potez kad uđemo u vozilo? Da se mašimo za pojas i uključimo svijetlo. Opametile su nas kazne, jer dok smo prolazili s opomenom, nismo hajali ni za pojas ni za svijetlo.
Crna Gora može postati pravna država samo uz pomoć represivnih mjera, neselektivnih i na svim nivoima.
Nadam se da će zaživjeti i promjene Zakona o unutrašnjoj trgovini, po kojima je i za trgovce u Crnoj Gori nedjelja neradni dan. Žene su ovdje i dalje u podređenom položaju, a to se, čini mi se, najbolje vidi u hiljadama crnogorskih maksi, mini i ostalih marketa. U njima žene rade na nogama po cio dan, uglavnom za bijednu platu i bez osnovnih prava iz radnog odnosa. Često su šikanirane od nadobudnih gazdi kojima je jedino, i po svaku cijenu, važna zarada. Ne smiju da se bune jer će ostati i bez te kore hljeba. Kad ih vidim nedjeljom ili praznikom da su za tezgom ili između rafova, umorne, ugaslog pogleda, nekako pognem glavu. Baš kao svakog 31. decembra, negdje u sumrak. Jer, dok ispunjavaju razne novogodišnje megalomanske potrošačke hirove, znam da jedino žele da budu sa svojom porodicom i da se, kao svi ostali, raduju prazniku.
* * *
Iz „Barskih priča 3“:
Nekad su barski policajci zaista bili dio naroda. Naročito takozvani pozornici koji su imali svoj rejon. Po njima se komotno mogao navijati sat. Tačno u određeno vrijeme prolazili su „svojom“ ulicom, ozbiljni, spremni da pomognu svakome kome je pomoć potrebna.
Jedan od omiljenih policajaca bio je i Migo G. Mlad, dobroćudan, visok i snažan.
U vrijeme ove ljetnje priče bio je zadužen za sutomorski korzo, posebno ispred hotela „Korali“, gdje je bilo najgušće.
Migo je kao svake noći, oko jedan sat, završio smjenu i krenuo da popije pivo sa drugarima na čuvenoj terasi „Korala“. Jedva je čekao da sa malo raskomoti, jer mu je u uniformi bilo i tijesno i vruće. Šapku je stavio na sto, a pištolj i pendrek su mu ostali za pasom.
U povećem društvu ondašnjih barskih „galebova“ bio je i Momo K.
U jednom momentu, Momo se, nekako zabrinuto, obraća Migu:
„Migo, brate, pitao bih te nešto, ali ne bih želio da misliš da te provociram ili tako nešto.“
„Moka, pitaj slobodno, drugovi smo.“
„Čuo sam nešto, ali odma' da ti kažem, ne mogu da vjerujem da je to istina.“
„Kaži, brate, što si to čuo?“ – uozbilji se Migo.
„Čuo sam da radiš za policiju“ – reče Momo ispod glasa.
Prvo nastade tajac, a onda opšti smijeh.
* * *
Među najpoznatijim barskim vozačima autobusa bili su Milo Uskoković, Danilo Mićković i Božo Novaković. Za ovog trećeg se govorilo da najbolje vozi kad je pijan.
Ali, počele su da stižu pritužbe da se Božo na putu do Beograda toliko nalije da oko Zlatibora počne da pjeva iz sveg glasa. Iz preduzeća reaguju i ukrcaju inkognito revizora da budno prati razvoj događaja na putu.
Autobus krene u uobičajeno vrijeme i na svakom konačištu Božo naruči kafu i malu čašu vode. Kad su bili na Zlatiboru, Božo, ćefan, zapjeva koliko ga grlo nosi.
Revizor ne može da vjeruje.
„Čovječe, kad se opjani, sve vrijeme si pio kafu i vodu?“
„Prijatelju, tajna je u onoj maloj čaši 'vode'“ – odgovori Božo kome su, naravno, dojavili da će biti pod prismotrom.
Bonus video:
