Poslije dvije i po decenije, stučiše se dva cikotića. Danas ozbiljni, u godinama, a pamti ih dobro podgorička džada, meraklije i tandem snova za zajebanciju. Družili se osamdesetih-devedesetih prethodnog vijeka, bili nerazdvojni. Samo ih Ribnica razdvajala, a spajali Kapadžića most zimi, i Pašin most ljeti, i bili polazište njihovim kaznenim ekspedicijama i drugim marifetlucima.
- Đe si fucmutu? Vidim - živ si, a ja se spremio da te na Čepurke tražim.
- Neka ti to, faslače. Otkad se udade - izgubismo te. Prepadoh se da nijesu poplavili mostovi preko Ribnice, pa skapah kod Štetnog čekajući te. Možda si bio śetan pa krenuo preko mosta, a voda narasla. Kako te ne bi, pomislih, ponijela ga Ribnica u Moraču pa piči do Skadarskog. Kanuh dvije tri suze (od luka u bureku), pa doma, da vidim oće li te bit na vijestima ili ujutro u Pobjedu. Rekoh, poznat si bio pa ćeš biti udarna vijest.
Poče odocnjelo, decenijsko, pravdanje:
- Krenuh do Hamze, na burek, kako smo se dogovorili, ali me ratni pozivari naćeraše da utečem preko grane na par mjeseci, a sastavih godine. Dobro si pomislio - preko jezera. Ne bih bježao, no me prijatelji o jadu zabaviše, pa nastavili s pljuvanjem, pratili i prijetili mi roditeljima. OZNA sve dozna (vojna policija i naše bitange). Pomislih, ako te pozovem, i tebe će neka strkotina naći. Ti junaci slali mlade na ratišta a oni po kafanama prdnjavili. Nijedan se od njih danas (a ni juče) ne sjeća svojih zuluma. U međuvremenu, kako se mijenjalo stanje, oni se prilagođavali, bili u Vladi, poslanici, direktori, tajkuni, studenti pa profesori, komunisti pa (ne)vjernici, Srbi pa Crnogorci … Koliko su dobri i đeca su im napredna, na njih. Kasnije, čuo si, bio sam magnet za nevolje.
- A, i ti potrča, u kolo, da te ne preskoče, a što jes, jes, bio si bastadur u ono vrijeme, pomagao prijateljima i nevoljnicima - izlanu, da mu vrati lopticu.
- Đe ih obje ne slomih, no vjerovah da je politika stvar znanja i poštenja. Naše društvo uze vlast na ulicu. Od boljih. Stalno sam bio u ofsajdu, pa me izbaciše, da im ne kvarim igru. Oni me brzo zaskočiše i još brže otkačiše. Mislio sam da iskustvo, znanje i praksa imaju težinu, zato uđoh i ja u politiku. Najuriše me da nijesam znao đe se nalazim ni od koga sam, a pogotovo za koga sam. Kome sam pomogao, taj mi je dobro odmogao.
- Da ti pomožem nijesam mogao, a da ti odmažem, i pored dobre ponude, nijesam htio. No ajmo lagano da nastavimo đe smo stali, kroz standardnu proceduru, burek ili bozu (zavisi od doba dana) kod Hamze. Pa u šetnju ako nas noge služe.
- A ja mislio da nas bolji život razdvoji. Mi se nijesmo promijenili, osim 20 i kusur godina više. Ni ovi u ođela (skupa) se ne gledaju zbog funkcija, stalno zauzeti, što bi rekla Podgoričanka … letu dome po vazdan, ni ženu ne gledaju, dobro je da su đecu, ranije ili u pauzama nakončali. Ako se posvađaju, po kazni idu u ambasadore, direktore, ili po malo skoknu do Spuža. Ovi iz opozicije, u svađi, podijele stranku, pa opet, ili ka samohrani poslanici bore se za narod.
- Nas, očito, razdvoji muka za preživljavanjem. Oni su nas, što milom, što silom naćerali da se zavučemo pod očev krov i buđelar, da nam đeca zure u pinjatu. Ćerali smo đecu da uzmu knjigu jer u znanju je spas i lakši život. Knjige uzeli, diplomu dobili i još pride motiku, ili postali diplomirani taksisti, kladioničari šankeri, konobari, a u toku ljeta su im još raznovrsnije ponude: hoteli, a mogu i kao berači u Plantaže.
- Da śednemo u slastičaru Korzo pa ćeš viđeti. Prijatelji (iz prošlog vijeka) što su nas zajebali, a onda drugi njih, ima da trče da nas cjelivaju, i da viču đe smo, koliko su nas zvali. Nabacili po par stanova, ostvarili dobre penzije. Tvrde sitnica - spram njihovog učinka.
- A oni koji su i dalje vlast, nemaju kad u šetnju (osim pred izbore), jer se bore za bolji život. Oni treći, postali ugledni profesori, vrsni ambasadori (ne znaju potrefiti zemlju na karti đe idu), eksperti. Baškare se u vilama, vikendicama, jahtama, i sa ponosom gledaju nasljednike kako se bave biznisom ili preuzimaju da vode državu. Funkcije postale nasljedne. Njihova đeca su zbrinuta. Po skraćenom postupku, stiču znanja i zvanja, i prave velika sranja. Da mlađanu uzdanicu pitaju što ima od škole, ne bi, iz prve, pogodio.
- Naša đeca śede doma. S diplomama ali bez veza-vezica-lanaca, nižu konkurse na kojima samo što nijesu primljeni. Nemaju glavnu diplomu - člansku kartu neke od vladajućih partija. Poručuju, da nezaposleni idu preko grane i njihova đeca su bila. Ono, što jes-jes, poslali ih po expres diploma, pa se vrnuli da to znanje prosipaju u državni aparat, a naša će s diplomom vani. Odletjeće ka’ ptice.
- Na žalost, njihova đeca su ptice selice, malo tamo malo ovamo. A mi ćemo naše biti željni. Nas, dok bude, slaće nam karte da ih obiđemo. Teška tema, daj nešto drugo.
- Da analiziramo efekte. Kada naše društvo, mladi, lijepi, a pamet se podrazumijevala, posta elita i (pre)uze vlast, obećaše bolja vremena i bolje śutra. Oni što su bili među prve, shvatiše da jedan mora biti prvi. U igri bez pravila, poče borba, za jednu stolicu na pijedestalu. I bi prvi. Od loše procjene i saznanja da je politika kurva, ne htjeh gaće driješit. Prisjetih se svega što mi je SVETO i MILO. Ali mi se ne pruži prava prilika u životu.
- E, to su pravi oriđinali, kao tri u jedan. Bili za jednu, drugu, pa treću državu i nakraj za Crnu Goru, do daske. Vele - mora se evoluirati u karijeri. I tako, one što sačuvaše dostojanstvo izbaciše i najuriše. To je naš problem, a što od toga dobismo, ja, ti i slični nama?
- Eto, dobio si Ś i još pride Ź, a za ostalo ćeš se načekati. Nema tu velike pameti. Danas je problem u potiranju sjećanja i nedostatku znanja. No, da pođemo nešto da iźedemo.
- Pa da evociramo śećanja, od pionira do (pred)penzionera, od komunizma do revanšizma, ili od SFRJ, preko SRJ i DZSCG, do Crne Gore.
- Mogli bi, dok smo još u snazi, prošetati do mjesta iz pjesme Od Varadara pa do Jadrana/ Od Đerdapa pa do Triglava. No nam je nekada za put trebao mali koferčić, a danas u njega možemo da turimo samo tablete.
- I pasoše. Zapjevaj kume: Od Varadara pa do Jadrana/ treba proći pet-šest granica./ Od Đerdapa pa do Triglava/ zaboravih svoga jarana/. Eto i mi smo u četiri države živjeli, a nijesmo presijedali.
- Poslije te pjesme pojavi se ničim izazvana pjesma Pogledaj dom svoj anđele, i bi potop. Raziđosmo se uz Bajagu Moji su drugovi biseri rasuti po bijelom svijetu. Nego, što predloži manjina to prihvati većina. Crnogorski prijatelj Gete zapisa: Odviše sam star da nešto kudim, ali uvijek dosta mlad da nešto uradim. Eto, i ja nekoga đavola, da je sreće, naučih. Zato, najbolje da popijemo po bozu, počojkamo se o famelji, đeci, društvu, pa da obiđemo Podgoricu.
Bonus video:
