Prvih 35 godina proveo sam u Popovićima, naselju kraj Biskupade, na početku puta ka Virpazaru preko Sutormana. Preciznije, djetinjstvo u „Profesorskoj“ zgradi, a mladost u porodičnoj kući sagrađenoj na pedesetak metara udaljenosti. Druge dvije zgrade zvali smo „Naftina“ i „Oficirska“. Svima je pošta stizala na adresu: Popovići, bb.
Četvrt vijeka već živim u centru grada, na Topolici.
Često me misli vrate u Popoviće. Najčešće povodom dragih ljudi. Ali, i povodom nekih stvari i događaja.
Svi putevi u Baru u ono vrijeme, krajem šezdesetih godina, vodili su „preko rampe“, pa i onaj naš đački, do škole. Ta rampa se ručno spuštala kad je prolazio šinobus i rijetki teretni vozovi. Majka mi je branila da prelazim prugu kad je rampa spuštena i ja sam strpljivo čekao. Većina mojih drugova prelazila je prugu prije nego prođe voz, jer je bilo pregledno, i lijevo od stanice i desno od Bjeliša.
Kad sam se okuražio da ne poslušam majku, ne znam, vjerujem da su mi već počele malje ispod nosa.
Valjda me od tada prati nelagoda kad vidim bilo kakvu rampu. A ovih dana jedna me baš napunila srdžbom.
Na gradskoj marini bila je, desetak dana, postavljena ograda (rampa) ka svetioniku. Nisam mnogo pisao o tom atraktivnom šetalištu, niti sam pominjao da bi trebalo da bude osvijetljeno, ne bih li ga što duže sačuvao od gužve. Godinama tu štrapaciraju uglavnom neki mladi i sredovječni Barani, pecaroši i poneki zaljubljeni par.
Dvije stvari razlikuju to šetalište od svih prošlih i sadašnjih barskih promenada.
Staza od nekadašnje prodavnice svježe ribe „Rozafa“ do svetionika vodi kroz more i na tom potezu vjetar nikad ne miruje, ma kako bila sparna noć. A kad se okrenete, kod svetionika, ugledate Bar iz uvijek drugačije, morske perspektive. I, dok vam u očima trepere stotine zvijezda, s kopna i s neba, na trenutak vam se učini da se nalazite na nekom drugom, dalekom mjestu, gdje je sve sjajno i spokojno.
Ne najavljuje uzalud taj svetionik godinama novi blog na ovom sajtu.
Iz AD „Marina“ su objasnuli da su obavljani neki radovi, da je ograda bila stavljena radi bezbjednosti građana i da nije pri put da se tako postupa.
Ko zna šta je istina, ali je sigurno da je, u posljednje vrijeme, jedino još sječa čempresa izazvala ovoliko negodovanje Barana.
* * *
Ne bih da griješim dušu, ali imam utisak da je krajem septembra negdje u nekoj kancelariji Uprave policije pukla direktiva: „Postupi po naređenju, fali nam za plate!“ Jer, nijedno od mojih brojnih putovanja do aerodroma, ovih dana, nije prošlo da me nije zaustavio policajac i iza žbuna pokazao da me, u prekoračenju brzine, uhvatio radar. Vozio sam 64 kilometra na sat, a dozvoljeno je 50, ili 73, a dozvoljeno je 60, itd. Svi koji su bili ljubazni naplatili su mi kaznu (ljubazno su je sa 50 smanjili na 30 evra), a oni koji su bili mrzovoljni i nije im padalo na pamet da me persiraju, puštali su me bez kazne. „Ajd, vozi dalje“ – rekli bi nekako prezrivo.
I nisam siguran šta mi teže pada: da me kazni ljubazni policajac ili da mi nevaspitani progleda kroz prste.
* * *
Onaj povodom koga sam napisao da je „u zdravom duhu, zdravo tijelo“, bio je dobro bolestan ovog ljeta. Ali opet je njegov duh nadjačao. I opet ćemo se, kao mnogo puta, ove jeseni i zime, nas dvojica diviti njegovom veličanstvu životu, šetajući uz obalu, po ovom ljekovitom barskom suncu.
U jednoj takvoj šetnji, davno, dok sam filozofirao o tome kako nije sve u novcu, rekao mi je: „Moj Mićo, pare ti čuvaju dostojanstvo!“
I bio je, kao i uvijek, u pravu.
Maksim.
* * *
„Bolje bi ti bilo da imaš fejsbuk, instagram, tviter i da si malo potkovaniji informatički, nego što ti smeta što ja pišem sastavljeno 'da li', 'ne mogu' i ostale gluposti. Ko na to još obraća pažnju?“
Moram da priznam da me zamislio moj mladi (ne)znaveni sagovornik...
* * *
Sa ovogodišnjeg „Barskog ljetopisa“ najviše pamtim odličnu predstavu Andraša Urbana „Kapital“ i onaj transparent koji je nosio jedan od glumaca:
Moć Ima Loša Osoba.
* * *
Počinju ABA liga i FIBA Liga šampiona. U Bar, u nikad ljepšu dvoranu „Topolica“, opet dolaze Crvena zvezda, Partizan, Budućnost, Cedevita Olimpija, Cibona, Zadar, Tenerife... I niko nije izraziti favorit protiv Mornara. Neki od njih su čak i blagi autsajderi.
* * *
Poslije mnogo vremena, krajem septembra, okupili smo se svi petoro. I dva kandidata da budu članovi naše porodice, kojima sam takođe gulio šipkove.
E, moj Milane...
Bonus video:
