Oduvijek prisutan san o putovanju i upoznavanju činio se ispunjenim po mom dolasku u Ameriku, ali nakon nekog vremena shvatio sam da je ovo tek početak.
Novi svijet koji mi se otvorio pred očima dozivao me je da ga istražim, a nisam želio gubiti vrijeme.
Već na samom početku godine na razmjeni, shvatio sam da ću uz svoju novu privremenu porodicu imati mnogo zanimljivih iskustava. Kako sam kod njih stigao posljednjih dana ljetnjeg raspusta, trudili smo se da ih maksimalno iskoristimo. Obilasci grada, upoznavanje sa ljudima i druženje sa vršnjacima, bili su samo prvi koraci u privikavanju na američki život.
Prva mesta koja sam već od početka obilazio su čuveni američki restorani. Mnogo se može naučiti o narodu i državi kroz njihovu hranu, tako da sam vođen tom idejom obišao sva bitnija interesantna mjesta i probao svu zanimljivu hranu, uživajući u novim ukusima nove kulture.
Kako bi se prilagodio životu, obavezno je bilo prilagoditi se i američkoj modi. Samim tim, usljedila je kupovina nove odeće, ali i šetnja kroz velike tržne centre i razne butike i prodavnice, što je pomoglo u upoznavanju američkog stila života.
Prvi dan škole prepun utisaka
Raspust se bližio kraju, a opušteni tempo života se završavao, bilo je vreme za početak školske godine. Polazak u školu bio je novi izazov i novi veliki korak u mojoj američkoj avanturi. Prvi dan škole bio je prepun utisaka i sve što sam vidio upoređivao sam sa svojom Gimnazijom u Podgorici. Neke od razlika koje su se već na prvi pogled lako dale primijetiti, su velićina škole, raspored časova, različiti predmeti... Iako školu ne nazivaju velikom, pohađa je oko dvije hiljade učenika. Škola za sve počinje u ranim jutarnjim časovima, a prije časova i za vrijeme velikog odmora đaci mogu doručkovati i ručati u školskoj kafeteriji. Raznolikost ljudi i jedinstven pogled na različitu modu, žargone i stavove najviše sam primijetio u novom školskom okruženju.
Bio sam srećan jer sam mogao da izaberem časove koje ću pohađati sljedećih godinu dana. To mi omogućava da se fokusiram i izvještim u oblastima koje me lično interesuju, ne zamarajući se suvišnim informacijama, ali i da se povežem sa ljudima sličnih interesovanja i planova za budućnost...
Mogućnost da upoznam mnogo novih ljudi u školi nije mi samo pomogla u uklapanju u američku sredinu, već i u ostvarivanju još jednog od mojih ciljeva razmjene - širenja kulture, navika i jezika mog naroda.
Dugi školski dani ubrzo su postali svakodnevica i otvorili novo poglavlje. Radni dani počinjali bi rano ujutro, a iz škole bih se vratio tek nakon više od sedam sati. Ostatak dana je rezervisan za izradu domaćih i završavanju projekata za sjutradan.
Rijetke su prilike kada bi u toku radne nedelje postojalo slobodno vrijeme za hobije i opuštanje, što je značilo da je svaki vikend bio maksimalno ispunjen zabavom.
Petkom ragbi, roštilj za vikend
Iako bi radni dani bili uglavnom svedeni na sate provedene sa prijateljima u školi, vikend je bio vrijeme za izlaske, žurke i ostale zanimljive aktivnosti.
Moji prvi dani nisu bili izuzetak, kako sam već prve slobodne dane iskoristio obilazeći sa prijateljima sportske terene, čak i isprobavajući nove sportove poput frizbi-golfa, gledajući utakmice američkog fudbala, roštiljajući sa novim ukućanima...
Za već samo nekoliko nedjelja, brz, ali lagodan način života - postao je rutina, a uživao sam u svakom novom danu poređenja i usvajanja novih znanja o američkoj kulturi.
Upoznavanje jedne države nikada ne bi bilo potpuno bez sporta. Američki fudbal, bejzbol, hokej i ostali sportovi o kojima sam vrlo malo znao, ovdje su veoma popularni među svim uzrastima. Ipak, može se reći da su sportovi poput američkog fudbala najpopularniji u srednjoškolskom okruženju. Svaka školska nedjelja svodila bi se na čekanje petka, kada bi školski fudbalski tim igrao utakmice, a svi učenici bili pozvani da ih podrže. Svaki petak bio je obilježen nekom temom koja bi ukazala na način kako bi učenici trebalo da se obuku kako bi pokazali podršku timu. Jedne od dosadašnjih tema bile su Havaji, dan kada su učenici u školu dolazili u havajskim košuljama i cvjetnim ogrlicama, dani kada su nosili samo crnu ili samo bijelu odjeću, dani žuto-crne odjeće (boje škole)... Stotine učenika svakog petka veče puni tribine stadiona na kojem tim naše škole nastupa, spremni da svake nedelje podrže svoju školu i svoje prijatelje u igri. Prva utakmica kojoj sam ja prisustvovao bila je lud i nezaboravan doživljaj. Nakon par nedjelja škole upoznao sam dosta novih, zanimljivih ljudi i bio sam pozvan da gledam utakmicu zajedno sa maturantima iz prvog reda. Iako u početku zbunjen nepoznatim pravilima igre, ubrzo me je obuzela navijačka atmosfera. Nakon par minuta gledanja utakmice, počeo sam sa svima ostalima u glas pjevati navijačke pjesme... Ta noć ostaće zapamćena kao iskustvo koje mi je za samo par sati ukazalo na slogu i podršku prema prijateljima, škol i sportu koju su moji novi prijatelji pružili. Shvatio sam koliko je ozbiljan i interesantan pogled na sport, a naročito koliko su bitni srednjoškolski timovi i uzbuđenje svakog petka.
Impresivno selo Amiša
Subota bi uglavnom bila dan kada bismo oblilazili i upoznavali grad, posjećivali razna zanimljiva mjesta, muzeje, velike tržne centre... Jedno od omiljenih koje smo do sada posjetili jeste malo mjesto izvan grada Fort Wayne, u kojem trenutno živim. Malo selo uglavnom je naseljeno Amišima, ljudima koji život žive bez tehnologije, na staromodan način. Njihove kuće lako se mogu prepoznati po tome što se nigdje ne mogu uočiti sijalice, jer koriste svijeće. Sve kuće ofarbane su uglavnom u bijelo, a svi stanovnici obučeni su isto - u plava odijela i haljine, sa plavim kapicama. Saobraćaj je bio mirniji, kako niko u tom mjestu nije imao automobil, već su glavno prevozno sredstvo konji i kočije. Još jedna stvar po kojoj su Amiši poznati jeste njihova nevjerovatna hrana.
Veliki supermarketi puni su prirodnih, organskih i ručno proizvedenih proizvoda. Sve prodavnice izgledaju rustično i staromodno, a seoska atmosfera stvara nevjerovatan, autentičan ambijent. Nakon veoma dobrih domaćih krofni i kafe, nastavio sam vikend punog stomaka i sa još jednim zanimljivim iskustvom u tom gradiću. Posjetili smo velike prodavnice slatkiša, izložbe prepariranih životinja, a vidjeli čak i privatna imanja ljudi sa velikim štalama i bijelim kućama.
Nedjelja uglavnom počinje odlaskom u crkvu, a ostatak dana bio bi proveden u odmaranju od duge sedmice.
Naravno da sam sa novom porodicom želio da odem i u crkvu, ali je to jedno od iskustava koje je bilo najdalje od mojih očekivanja. Riječ crkva ovdje je mnogo drugačije definisana i shvaćena. Za razliku od naših crkvi, u kojima vlada mir i koje su oslikane freskama, prosječna crkva ovdje smatra se više društvenim nego religioznim mjestom. To su veliki objekti sa prostorijama u kojima ljudi mogu zajedno popiti kafu, dovesti djecu da se igraju, slušati crkveni bend koji svira na velikoj bini...
To iskustvo posvjedočilo mi je naročito o ogromnim razlikama koje ću i dalje sa zadovoljstvom da istražujem.
Bonus video:
