Aktivan način preživljavanja odmora, koji je posljednjih godina sve atraktivniji, ili jednostavno preopterećnost i otuđenost čovjeka u savremenom društvu možda su neki od razloga koji utiču na povećanje popularnosti El Camina - put(ev)a do Santiaga De Compostele, grada na sjeverozapadu Španije, koji moderni “hodočasnici”, bili vjernici ili ne, željni mira i introspekcije ili avanture i novih poznanstava odluče da prepješače. Nezavisno od vremenskih prilika, povreda i drugih mogućih poteškoća na putu… Od puteva koji vode do Santiaga je više, najpopularniji je Camino Frances dug 800 kilometara (1985. godine je uključen na Uneskovu listu svjetske baštine), najkraći, iz pravca Engleske, mjeri 100 km. Toliko je potrebno preći (na leđima konja, magarca ili biciklom - 200 km) da bi se dobila potvrda na latinskom jezijku o opravljenom pješačenju odnosno hodočašću, ukoliko kao vjernik odlazite na put. Poseban pasoš sa utisnutim žigovima sa svojih dnevnih lokacija je dokaz da ste taj put zaista prešli...

Tri majice, tri para obuće, dva para šortceva i čarapa, donji veš, peškir, kupaći, kapa, jedna dukserica, komplet za prvu pomoć, krema za sunce, štipavice, punjač za mobilni, mobilni - činilo je bukvalno svu sadržinu ruksaga koji smo ja i moje dvoje djece (12 i 14 god) spakovali za 14 dana dugo pješačenje po Jakobovom putu - od portugalskog grada Porta do španskog Santiaga De Compostela. Avionske karte su bile kupljene još u januaru, u maju i junu smo prepješačili dovoljno kilometara da su nove gojzerice bile uhodane, sva moja sjećanja od prošlog ljeta kad sam bila na francuskom caminu su sa djecom još jednom osvježena... Sve je bilo jasno: i da ćemo dijeliti sobe sa neznancima, jesti to što bude moguće, da će biti fizički teško kao i to da ćemo upoznati zanimljive ljude sa svih strana svijeta, uživati u prirodi, i jesti sladoled bez ograničenja… Ipak, ostavljala sam kao neizgovorenu mogućnost da djeca neće izdržati, da će možda biti previše vruće, da će neko od nas dobiti žuljeve - najveću moru na takvom putu, i da ćemo dugo planiran odmor provesti na jednoj od portugalskih plaža. Poslije nekoliko dana, bojazni o šta bi bilo kad bi bilo su se raspršile, uhvatili smo (zajednički) ritam i počeli da uživamo u svojevrstnoj avanturi, koju ćemo, uz želju djece, ponoviti narednih godina - po sjevernoj trasi.

Zašto na camino?

Jedni zbog vjere, drugi na put idu jer žele, da na nedjeljama trajajućem putu nadju odgovore na pitanja koja ih muče i možda promijene život, treći pak žele da se za neko vrijeme isključe iz svoje svakodnevnice… Neki jednostavno krenu u potragu za novim izazovima, da provjere da li imaju samodisciplinu za takav podvig. Dok sam prošle godine jedan dio puta iz pravca Francuske (oko 350 km) prepješačila sama, ovog ljeta sam čari Camina htjela da podijelim sa djecom. Otuda je u najmanju ruku simpatičan komentar jedne Portugalke, koja je, kad sam joj potvrdila da hodamo ka Santiagu i da tamo vodim djecu za kraj školske godine, samo prokomentarisala: zar su u školi bili tako loši? Camino je kraća verzija života, put uspona i padova. Bez obzira na to koliko je naporno u jednom trentuku se put promjeni i počneš da uživaš, naravno i obratno. Isto tako, tu se srijećemo sa različitim ljudima i ujedno pozdravljamo od njih. Kao u životu: dragi i oni manje dragi dolaze i odlaze. Put je bio izuzetno bezbjedan, jasno označen sa brojnim prenoćištima i restoranima, Španci i Portugalci su izuzetno ljubazni, iako većinom govore samo svoj jezik.

Camino su ljudi koje sretneš na putu

Koliko ljudi, toliko različitih priča je moguće čuti, kakvo iskustvo je takav put donio, zašto su se odlučili za takav napor. Ljudi se tokom dijeljenja hanzaplasta, hrane, tableta protiv bolova, otvaraju veoma lako. Skoro da je neizostavno pitanje koja je tvoja životna priča. Tako nam je momak iz Letonije uz dijeljenje večere - pečurki koje smo uz put nabrali, u jednom od prenoćišta ispričao da hoda od Lisabona kako bi se odlučio što će dalje u životu, da li da ide u London gdje se preselila, do nedavno, njegova djevojka, ili da se vrati bankarskom poslu u Letoniji; Brazilac, vlasnik uspješnog preduzeća, iako nezadovoljan u braku, ne želi da ostavi ženu, i zato svake godine prepješači jedan dio puta… Njemica, koja ima svoju ergelu konja, nedavno je mužu oprostila nevjeru i krenula na camino … Priča je imala romantičan kraj (za sada): u Santiagu ju je neplanirano sačekao muž sa novim burmama… Letonac, se sudeći po objavama na društvenim mrežama, odlučio za London i ljubav, Brazilac, vjerujem, još uvijek pješači... Jednom smo dan proveli sa majkom i kćerkom iz Maribora. Majka, učiteljica biologije je hodala iz Lisabona, kćerka, 30-godišnja arhitektica joj se pridružila u Portu. Tokom tog druženja, Katarina se prisjećala izreka koje se mogu odnositi na camino: Svaki put počne sa prvim korakom/ svako sam nosi svoj teret/ svako zlo jednom prođe, pitam je na šta se odnosi ovo posljednje - u smijehu je odgovorila: da hodaš sa majkom u ovim godinama…

Osim mene sa djecom na istoj trasi je u tom periodu bila jedna Njemica, stjuardesa, koja je sa 10-godišnjom kćerkom već za sljedeću godinu imala isplaniranu novu trasu camina. Pitala sam je jednom prilikom kakvi su njihovi razgovori tokom puta. Kaže da puno razgovaraju o Svetom pismu. Ojoj, mi smo jeli gumene bonbone i bijelu čokoladu i svakog dana pričali o … temama koje nisu za novine, ali i o mojem i njihovom djetinjstvu, možda najmanje o religiji. Povezanost koju smo osjećali tokom puta, i prije svega opuštenost, je bio razlog da smo većinu vremena bili izuzetno dobre volje. Nije bilo razgovora koje vodimo kod kuće: zašto hodaš bos, gdje imam čiste čarape, daj mi novac za to, za ono, treba mi nova sveska, zašto nisi vratio knjige u biblioteku, čuješ li meeee.... Uglavnom smo hodali sami, jer ko bi mogao da shvati našu muzičku listu i asocijacije na nju. Zašto na primjer slušamo predstavnike Crne Gore sa posljednje Evrovizije i pjesmu “Heaven”, “Uhvati ritam” od “Parnog valjka”, partizansku “Po šumama i gorama”, ili od “Laibacha” - “The Whistleblowers”…

Prisnost prirode, života i odnosa

I kako je izgledao naš camino? Da izbjegnemo vrućinu, budili smo se prije svitanja, obukli i obuli u tišini da ne probudimo druge u istoj sobi (u kojoj može biti i više od 15 ljudi), krenuli u novi (ljetnji) dan. I pješačili i pješačili. Okolina je raznolika. Uz put smo jeli breskve čija stabla rastu pored puta, čudili se njihovom ogromnom raštanu, sve vrijeme držeći na oku markacije sa strelicama koje su nas usmjeravale ka cilju. Hodali smo po livadama, makadamu, šumama, pored okeana, potoka, pradavnim kamenim mostovima, kroz vinograde, preko žitnih polja, brda, kroz sela, prašnjavim poljskim puteljcima, rjeđe po asfaltu, u industrijskim zonama većih gradova. Jedna od čari pješačenja je da čovjek pane u rutinu i donosi puno manje odluka, koje od nas zahtijeva brz tempo života. Život postane jednostavan, shvatite da je za dobro raspoloženje/sreću potrebna samo fizička forma, hrana, krov nad glavom i naravno ljudi oko vas. Cijeli put je paša za oči, puno je fantastične arhitekture, crkava, samostana, mostova. Lijepa priroda se spaja sa kulturnim znamenitostima. U međuvremenu se pozdravljaš sa drugim prolazinicima, pozdravom ‘buen camino’ što znači i dobar dan i srećno i zbogom...

Aplikacija na mobilnom telefonu je pokazala da smo tih dana pješke prešli oko 400 km, zvanično put je bio dug “samo” 280 kilometara. Pokazalo se da djeca mogu da izdrže više nego što mislimo. I da pamte važne stvari od starijih. Pretposljednjeg dana na putu do Santiga samo tražeći strelicu krenuli spontano za grupom španskih hodočasnika u pogrešnom pravcu. Mlađe dijete je sve vrijeme upozoravalo da idemo pogrešno i da njemu učitelj likovnog u školi govori da ne treba slijepo slijediti drugima. Okrenuli smo se i on nas je dalje usmjeravao.

Imao je pravo, Špancima je trebalo neko vrijeme da primjete da su zalutali i da nas sustignu. Rekla sam mu da je ta lekcija sa camina - da drugima ne slijediš automatično, više nego dovoljna. Sama sam pomislila koliko često zaboravljamo da je škola osim što je obrazovna ujedno i vaspitna ustanova. Zbog insistiranja na ocjenama, na to prečesto ne pomislimo. U svakom slučaju sudeći po reakcijama djece takva vrsta odmora sa određenom mjerom fizičkog i psihičkog opterećenja im je okrijepila samopouzdanje i pokazala da u životu mogu da postignu bilo koji cilj, ako imaju dovoljno motivacije i volje. I da, da za početak pospreme svoje sobe, ukoliko se na to odluče…

Paolo Koeljo proslavio put

Jakobov put ili El Camino de Santiago je zajedničko ime za različite rute koje vode do katedrale u Santiagu de Compostela gdje je prema predanju sahranjen apostol Jakov/Jakob. Postoji pet glavnih označenih trasa za hodočasnike: francuska ruta (iz Saint-Jean-Pied-de-Port), portugalska (iz Lisabona ili Porta), engleska (iz La Corune), sjeverna (od Iruna) i izvorna (od Ovieda). Najviše popularnosti je caminu donio brazilski pisac Paolo Koeljo koji se tokom svog hodočašća odlučio da postane pisac o čemu govori njegova knjiga “Dnevnik jednog čarobnjaka”. Među poznatim hodočasnicima se izdvajaju još glumci Širli Meklejn, Martin Šin, papa Jovan Pavle II...

Pošto je Martin Šin zajedno sa sinom Emiliom Estevezom snimio film “Put” (The Way) su se na putu, koji kreće od francusko- španske granice posljednjih godina počeli zbirati ljudi sa svih krajeva svijeta... Prema podacima Kancelarije za hodočasnike u Santiagu je 2018. godine do Santiaga po različitim putevima stiglo čak 327.378 ljudi iz cijeleg sveta, samo 28 odsto ih se na put podalo isključivo iz vjerskih razloga. Unazad nekoliko decenija na tim putevima je bilo svega nekoliko hiljada putnika godišnje…