Ljapa

U Crnoj Gori egzistiraju tri paralelna svijeta. Prvi čine obični ljudi koji su u velikoj većini; drugi, kriminalci koji se međusobno ubijaju i sve više uzrokuju kolateralne štete iz prvog svijeta; treći su oni koji muljaju, kontaju, raspoređuju, kovertiraju, brišu, dopisuju, žive na visokoj nozi i budno paze da se što ne promijeni.

* * *

Uvijek sam se gnušao fizičkog nasilja, posebno porodičnog i vršnjačkog. Nikad nisam udario nijednu svoju kćerku, nikad.

Ovog novembra dva događaja su me uzrujala.

Ne pamti se da je ovdje ikad učenik nasrnuo nožem na učenika, a upravo to se dogodilo 20. novembra u Srednjoj stručnoj (bivšoj Poljoprivrednoj) školi. Vršnjačko nasilje jeste veliko zlo i krajnje je vrijeme da mu se stane na put. Kao u Norveškoj.

Četiri dana kasnije zbilo se nešto naizgled znatno bezazlenije, ali takođe deprimirajuće. Specijalci su izmaltretirali bivšeg košarkaša Dušana P, koji kaže da bi vjerovatno dobio i batine da je nastavio da im objašnjava da griješe. Mislio sam do ovog slučaja da se tako nešto meni ne može desiti. Objasniću ljudima ko sam i što sam, saslušaće me i produžiti dalje. Ali kad se to Dušku desilo, koji ima 62 godine i koga Bar zna kao poštenog i mirnog čovjeka, bojim se da se slična neprijatnost svakome može dogoditi.

* * *

U Ulcinju, na Velikoj plaži, održano je ekipno prvenstvo Evrope u šahu. Na evropski tron popela se gruzijska Nona u ženskoj i italijanska Padova u muškoj konkurenciji. Crnogorskih ekipa nije bilo među prvih 30, ali ovo takmičenje je značajno za crnogorski šah: naš najbolji šahista Nikola Đukić sakupio je 6 poena iz sedam partija, dok je najperspektivniji Luka Drašković osvojio 4,5. Obojica su šampionat završili bez poraza. Nikola je igrao na trećoj tabli za Budućnost, a Luka je predvodio ekipu cetinjskog Crnogorca, koju je bilo milina posmatrati jer su je činili veoma talentovani, golobradi dječaci.

Inače, evropska šahovska elita imala je odlične uslove za igru, sve je bilo organizovano na najvišem nivou.

Dobro je i što predsjednik opštine Ulcinj Ljoro Nrekić, izgleda, ne zna engleski, pa se na otvaranju šampionata čuo i „naški“. Svi ostali, uključujući i moderatorku govorili su samo engleski.

* * *

Na svečanoj sjednici SO Bar uručena mi je nagrada „24. novembar“, najveće opštinsko priznanje. Mnogi su mi čestitali, rijetki zamjerili što je nisam vratio. Meni je veoma drago što sam je dobio. Zahvalan sam onima koji su potpisali moju kandidaturu, to su ljudi od integriteta, kao i kolegi Radomiru Petriću koji je sve to uobličio i organizovao. Zahvalan sam i žiriju, svjestan da, posebno u Crnoj Gori, nema valjanih kriterijuma po kojima se dodjeljuje bilo koje priznanje, osim za ono što se može izbrojati ili izmjeriti. Sve zavisi od afiniteta onih koji odlučuju. Neki drugi žiri donio bi sasvim druge odluke.

Možda zvuči patetično, ali nagradi su podjednako doprinijeli i moji preci i potomci. Kćerke, usuđujem se da kažem, afirmišu Bar na dobar način tamo gdje trenutno borave.

Ovoj nagradi najviše bi se obradovao moj otac. Dodjeljuje se povodom 75 godina od oslobođenja Bara od fašizma u Drugom svjetskom ratu, a on je bio zakleti antifašista i istinski komunista, koji je do kraja vjerovao u pravdu i jednakost.

* * *

I kad smo kod pravde i jednakosti: žalosno je da Crna Gora nije rehabilitovala ni obeštetila golootočke žrtve, iako je srazmjerno broju stanovnika imala najviše zatvorenika na Golom otoku. To su uradile Srbija, Hrvatska i Slovenija.

Na tom ostrvu su najgori ubijali čovjeka u najboljim.

* * *

I zemljotresi su nepravedni. Udaraju uglavnom tamo gdje se ionako teško živi (izuzev Japana) i gdje, u loše građenim kućama i zgradama, pretežno strada sirotinja.

Zemljotresi sa, nažalost, brojnim ljudskim žrtvama u Draču i okolini, nama su upečatljiva opomena da se mnogo ne uznosimo i ne gordimo, jer sve može da nam se uruši, i bukvalno i metaforički, u nekoliko sekundi.

* * *

Već izvjesno vrijeme podižem platu sa bankomata. Uzimam po stotinu evra i svaki put imam osjećaj da te dvije novčanice od po 50 evra nisu moje. I obradujem se kao da je u pitanju neki davni, zaboravljeni honorar.

Banke o svemu misle, pa i ovakvim i sličnim opsjenama. Istina, najviše o tome kako da nam uzmu novac, a da se lijepo osjećamo.

S njima se ne treba kačiti...

* * *

Sve ranije počinje tortura novogodišnjih petardi. Čini mi se i da su sve blesaviji oni koji ih bacaju, kao i da su eksplozije sve glasnije.

* * *

Pažljivo sam gledao u nekoliko rječnika, ali te barske riječi nema nigdje. A nijedna tako dobro ne označava osobu bez karaktera. Niko je ne računa u prijatelja, ali ni u neprijatelja, jer je, u suštini, nebitna. Može se reći i neškodljiva.

Ljapa.

* * *

„Oooo, đe si, kako si?“

„Dobro, ti?“

Ništa, nema odgovora, poznanici se razilaze, ono „ti“ ostaje da visi.

Najviše volimo da je neriješeno, pa i u pozdravima.

* * *

Bili smo u Tivtu da gledamo predstavu Abdulaha Sidrana „Sjećaš li se Doli Bel?“, u izvođenju Kamernog teatra 55 iz Sarajeva i u adaptaciji i režiji Kokana Mladenovića. Odličnom utisku o predstavi koja traje više od dva sata, doprinijeli su prijatan ambijent u sali Centra za kulturu i udobna sjedišta.

U Baru poslije pola sata počinju da me bole leđa od neudobnog sjedišta, bez obzira da li se predstava daje na Topolici ili u Starom Baru. Predlažem da tri godine nema „Barskog ljetopisa“, ali da se taj novac usmjeri na kvalitetnu adaptaciju postojeće sale u Domu kulture ili da se izgradi nova.

* * *

Konačno sam završio roman “Obitelj” ruskog pisca Zahara Prilepina. Mrcvario sam ga mjesecima. Ovo Prilepinovo, kako kažu, remek djelo, ima 642 strane i ne može se iz cuga pročitati. I nekako je usitnjeno. Povremeno sam imao utisak da me davi detaljima i činjenicama. Ali, pošto moji prijatelji koji znaju šta je dobra knjiga govore o njoj u superlativima, vjerujem da sam samo bio indisponiran za čitanje.

Ipak, bilo je dosta rečenica koje sam podvlačio, a ova me naročito zamislila: ,,Otadžbina majke je tamo gdje je srce njenog djeteta.”

Sa druge strane, na insistiranje jednog od posljednjih iz stare garde barskih vrhunskih intelektualaca, dr Ljuba Živkovića, pročitao sam, brzo i ustreptalo, roman izraelskog pisca Amosa Oza ,,Juda”. Dva dana sam čitao a već desetak dana su mi pred očima Atalja, Šmuel i Geršom Vald, junaci ovog čudesnog romana za koji je kritičar britanskog ,,Gardijana” rekao: ,,Oz nam ponovo pokazuje svoju genijalnost.”

* * *

I, pošto sam počeo opet da čitam, počeo sam opet i da pišem. Jedno bez drugog ne ide.