"Dajte mi pola kilograma sira”. “Joooj nemam vam one plastične kutije, ne znam…” “Ma nema veze, stavite u kesu”. “Može kesa?” “A naravno! Znate, kad sam bila dijete, pa me majka slala na pijacu, sir su mi pakovali u kese, ne znam kad smo počeli da koristimo ove plastične kutije uopšte?”
Odrastala sam osamdesetih, u Jugoslaviji. Uživala sam u odlascima na pijacu, bila sva važna zbog činjenice da roditelji imaju toliko povjerenja u mene da me povremeno pošalju u nabavku. U stvari, nije bilo teško - sir smo kupovali kod poznatog trgovca, uvijek istog, uvijek je to bio sjenički sir. Ali, osim sira koji je pakovan u kesu, ne pamtim da smo kese koristili za bilo šta drugo kupljeno na pijaci. Nosili smo cegere ili pletene korpe.
Vrijeme je donijelo drugačije navike - cegere i korpe smo zaboravili i prigrili plastične kese. A onda smo postali zarobljenici kesa - pozdravljaju nas iz rijeka, sa livada, vijore se sa drveća.
Najveći broj tih kesa potiče - iz trgovina.
Kakve su tvoje potrošačke navike
Svi mi kupujemo manje ili više, i imamo izgrađene neke potrošačke navike. Da li su sve one dobre? Da li razmišljamo o tome da li i kako utiču na nas kao pojedince, ali i na životnu sredinu? Da li kao potrošači možemo da smanjimo loše uticaje, da budemo “održivi”.
“Održivi potrošač" tema je ovogodišnjeg Svjetskog dana prava potrošača, koji se svake godine obilježava 15. marta.
Održiva potrošnja zahtijeva da su potrošači svjesni mogućeg uticaja proizvoda i usluga na okolinu, zdravlje i bezbjednost ljudi - na lokalnom i globalnom nivou. Održiva potrošnja ne znači samo da trošimo manje, nego - da trošimo drugačije.
Kako to?
Barbara Rotovnik i Dirk Folet, koji su nakon pet godina života u Crnoj Gori, preselili u Ukrajinu, nedavno su postali roditelji. Rođenje prvog djeteta, međutim, nije bio i razlog da za bebu kupe more novih stvari. Umjesto u novim, Leonarda voze u kolicima koja su prije njega koristile tri bebe.
“A nakon našeg dječaka, koristiće i druge. Od prijatelja smo dobili i nešto odjeće, kupili smo tek nekoliko posebnih komada kod malih lokalnih proizvođača i, kad ih Leo preraste, daćemo ih prijateljima koji uskoro očekuju dijete”, kaže Barbara.
Ne koriste ni jednokratne, već pamučne pelene, koje peru. Za pranje i uopšte održavanje higijene u domaćinstvu, trude se da koriste ekološka sredstva.
“Za pranje garderobe često koristimo samo jabukovo sirće ili sapun koji moj otac pravi od masti kastriranih bikova. Ako odjeća nije baš prljava, peremo na temperaturi od nula stepeni. Opranu odjeću sušimo na vazduhu, ne koristimo mašinu za sušenje”, kaže Barbara.
Održive navike nisu došle preko noći. Dirk i Barbara razmišljali su o tome kako se ponašaju kao potrošači.
“I shvatili da smo među najvećim zagađivačima na planeti. Vozimo veliki automobil, putujemo puno, živimo u velikom stanu koji nije energetski efikasan, kupujemo previše stvari… Ali, kad smo priznali sebi da naš stil života nije za primjer, uveli smo male promjene kako bismo uštedjeli i naše i resurse planete”, kažu.
Zgrada i stan u kojem stanuju nisu energetski efikasni, ali Barbara i Dirk manjoj potrošnji energije doprinose time što do stana idu pješke, a ne liftom, te što ne ostavljaju upaljeno svjetlo u prostorijama u kojima trenutno ne borave.
Barbara i Dirk vole da uređuju prostor. Ipak, znajući da se za jedan komad namještaja mora posijeći drvo, umjesto novog, radije će kupiti neki stari komad, koji je preuređen.
Njihov doprinos za čist vazduh je to što pješače, voze bicikl kad god su u prilici, a i putovanja avionom, kad god je moguće, zamijene vozom.
Znaju i da uvoz hrane dodatno zagađuje vazduh, pa radije kupuju lokalne proizvode i biraju sezonsko voće i povrće.
U trgovini ne koriste plastične, već višekratne kese. Ako neka plastična kesa i dođe do njih, sačuvaju je i iskoriste za čišćenje pijeska i izmeta njihove mačke. Čuvaju i ambalažu i staklene tegle ne bacaju, već i koriste za namirnice i domaći džem.
Održivi potrošač je umjeren i kad kupuje garderobu. Kupuje samo ono što mu treba i kad mu treba.
Stare gozjerice, ako su još nosive, Jovana Janjušević iz Centra zaštitu i proučavanje ptica (CZIP), neće baciti, već će ih odnijeti obućaru.
Poput Barbare i Dirka, i Jovana njeguje naviku da kupuje kod lokalnih trgovaca i samo onoliko koliko je neophodno. Koristi i višenamjenske vrećice za povrće i voće, ali kaže i da su sve višenamjenske vrećice uzaludne, ako kupujemo više hrane nego što nam treba.
“Bacati hranu je najveći grijeh, posebno u svijetu gdje je nekima hrana luksuz”, poručuje.
Samo od početka 2020, u svijetu je bačeno skoro 138 miliona tona hrane. Prema procjenama Organizacije Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu, na godišnjem nivou baci se trećina ukupne količine hrane koja je proizvedena za ljudsku upotrebu.
Jedan od razloga je jer se vezujemo za rok upotrebe naveden na poizvodima. Namirnice, kažu stručnjaci, mogu da budu upotrebljive duže od navedenog roka, a ukoliko ih nismo iskoristili, neke od njih možemo da zamrznemo, osušimo... i tako im dodatno produžimo rok.
Razmišljam i kako kod moje majke nikad nema viška hrane, pa se sjetih da ona svaki višak u stvari podijeli sa drugima - pošalje meni, rodbini, komšijama...
Jovana, ali i njene kolege u CZIP-u, koriste isključivo eko sredstva za čišćenje - pronašli su biorazgradive proizvode, koji uključuju deterdžent, omekšivač, tečnost za suđe. Jovana ne koristi ni tečne sapune, već obične, upakovane u papir.
"Tečni sapuni dolaze sa gomilom plastike i ne mogu nikada biti dovoljno dobri kao sapuni koji su pravljeni sa maslinovim uljem, kozijim mlijekom ili nekim dobrim travkama. Odnedavno se kod nas mogu kupiti i eko štapići za uši i četkice za zube sa bambusovom drškom. Ako se malo potrudimo, možemo obratiti i pažnju na proizvode koji nisu testirani na životinjama”, kaže.
Plastične kese, Jovana je zamijenila cegerima, a posebno je ponosna na jedan napravljen od organskog pamuka koji je pritom i fair trade. Termin fair trade (pravedna trgovina) podrazumijeva da je radna snaga koja je angažovana u proizvodnji, pravično plaćena.
“Ekološki osvješten kupac ne razmišlja samo o plastici, već i o ljudskim pravima. Da li vaše patike ugrožavaju nečija prava, da li ih prave djeca kojima su velike kompanije otele djetinjstvo i da li možete mirno da gazite u njima. To su pitanja na koje su odgovori itekako dostupni”, poručuje Jovana.
Takve informacije, dodaje ona, dostupne su na velikom broju internet stranica, među kojima je www.goodonyou.eco.
"Takođe ako naiđete na neki brend koji vam se sviđa, telefon u ruke i guglajte”, preporučuje ona i dodaje da je tako našla brendove zbog kojih nisu stradale životinje.
Reciklaža
Ekološki osviješten kupac ne razmišlja samo o kupovini, već i o načinu na koji odlaže otpad. Sjećam se da smo kao djeca sakupljali stare novine, kod sebe kući ili kod komšija, kojih su stare novine uredno slagali i ostavljali pored vrata. Odlagali smo ih u veliki kontejner, postavljen u dvorištu škole. Danas to niko ne radi, a tako je jednostavno. I još pomažemo da se smanji broj stabala koja će biti posječena zarad proizvodnje papira. Ovako, stare novine biće reciklirane i papir ponovo upotrijebljen.
Nije jednostavno ni odvajati otpad u domaćinstvu. U Podgorici su na više lokacija postavljeni kontejneri za "mokru" i "suvu" frakciju, ja još nisam načisto šta je koja, pa se često iznerviram i ljutim na sebe. Ali - probam da mijenjam navike - zarad čistije budućnosti. Pa idem prostom logikom: papir, staklo, ambalaža - to je “suva” frakcija, ostaci hrane - “mokra”...
Biram šta plaćam
Kao ekološki aktivista, Aleksandar Perović i pokreta “Ozon” davno je riješio da svojim primjerom čuva životnu sredinu. Njegova porodica ne grije se više na drva, već na struju. Ali, Aleksandar ni time nije do kraja zadovoljan. Pošto se u Crnoj Gori proizvodi i energija iz obnovljivih izvora, on kao potrošač želi da može da bira kome plaća struju.
“Potrošači bi trebalo da imaju pravo na izbor električne energije koju im snabdjevač isporučuje, prema porijeklu proizvodnje, jer to im otvara mogućnost da utiču i na kvalitet životne sredine i održivo korišćenje prirodnih resursa u društvenom vlasništvu”, kaže on.
Njegovi razlozi kriju se ponajviše u činjenici da je tokom proteklih godina na crnogorskim rijekama izgrađeno na desetine malih hidroelektrana.
“Siguran sam da zbog uništavanja naših najljepših divljih rijeka, njihovih i povezanih ekosistema, endemskih i zaštićenih vrsta i uprkos opravdanom protivljenju lokalnog stanovništva, većina građana ne bi željela da kupuje električnu energiju dobijenu iz mHE. I električna energija dobijena iz ‘prljavih’ izvora, poput termoelektrana, sigurno ne bi bila prihvatlljiva za sve koji shvataju njihov uticaj na globalne trendove, kakvi su klimatske promjene i aerozagađenje”, kaže Aleksandar.
Nije važno odakle ćemo početi sa usvajanjem navika održive potrošnje. Važno je započeti. Sistem se neće promijeniti preko noći, ali pojedinac ima moć da odluči kako kupuje, šta kupuje i kako koristi proizvode...
Neke su stvari jednostavne - kako kaže Jovana, njena baka Zagrepčanka, koja je prekrajala stare haljine, nosila cvijetni ceger, pila mlijeko iz šoljice u kojoj je bio zapavakon kremić… nije ni znala da je ekološki osviještena. A bila je. Zapravo, samo je živjela u skladu sa prirodom.
Nisam ni ja znala da je nedavno u prodavnici iz mene reagovala desetogodišnja ja, ona ja sa korpom i cegerom.
Ja danas trgovcima makar kažem - “neću kesu, imam ceger”.
Lakše je da promijenite navike, nego da zbog plastične kese rizikujete kaznu od 30, pa i do 2.000 ili 20.000 eura, kakve predviđa Predlog zakona o upravljanju otpadom...
Na kraju, preporučila bih i knjigu “Ekološka inteligencija”, u kojoj autor Danijel Goleman piše upravo o poznavanju skrivenih uticaja svega što kupujemo. Knjiga je, u izdanju Geopoetike, dostupna i u crnogorskim knjižarama. Ili, još bolje - jednostavno knjigu pozajmite iz biblioteke...
Tekst/blog je nastao u okviru projekta "Communicating EU accession and EU assistance in Montenegro III", kojeg finansira EU
Bonus video:
