Protekli dani i protekla sedmica su obilježeni samo jednom temom, samo jednom riječju - epidemija.
Priča o koronavirusu puni medijske stupce od početka godine i izbijanja epidemije u Vuhanu ali se čini da nas je zaista zaokupila tek sada, kada se nalazi na vratima, kada sa zebnjom iščekujemo da i Crna Gora poklekne i prijavi prvi slučaj. Nemam apsolutno nikakva znanja o medicini da bih mogao išta pametno reći o samom virusu, o načinu borbe protiv njega, a u poplavi kontradiktorni informacija sa različitih strana treba biti i obazriv kao amater i ne dijeliti neprovjerene “savjete” koji mogu napraviti više štete nego koristi. Ono što je zanimljivo su ljudske reakcije - virus je istovremeno prejak i zastrašujući, ali i lako pobjediv, stvar propagande, prolazna stvar. Za vrijeme virusa istovremeno idemo na putovanja i u supermarkete da kupimo tone brašna. Ako pogledate snimke, pročitate izjave sa društvenih mreža širom svijeta vidjećete da situacija svugdje “između polova” nije različita. Sve ovo podsjeća na odnos prema svijetu koji su opisivali filozofi egzistencije.
Istorija filozofije je puna kopernikanskih obrta, promjena gdje sljedeća generacija izvrće teoriju prethodne naglavačke, dajući svoju. Nekad se to dešavalo i među savremenicima, te je, recimo, Aristotel Platonovu misao o tome da sve stvari postoje u idejama, preokrenuo u misao da ideje zapravo postoje u stvarima. Ta zagledanost ka nebeskom i zemaljskom je i ovjekovječena u Rafaelovoj “Atinskoj školi” i predstavlja na neki način osnov za sve buduće suprotstavljane stavove - jedni gledaju ka gore, drugi ka dolje, svako na svoj način. Tako smo imali dualizam između univerzalizma i nominalizma u srednjem vijeku, racionalizam i empirizam u moderni, Kantov kopernikanski obrt kroz njemački klasični idealizam, Hegelov dijalektički i Marksov materijalistički idealizam. U savremenoj filozofiji taj dualizam postoji između takozvane kontinentalne i analitičke filozofije. Upravo je pomenuti velikan njemačke klasične filozofije, G.V.F. Hegel “proizveo” najviše onih koji su željeli da njegovu ideju “obrnu na tjeme” i ukažu na greške velikog profesora iz Jene.
Naime, Hegel je svojom filozofijom koja u centar svega stavlja Apsolutni duh pokušao da sažme svu ljudsku misao, sve nauke, kako prirodne tako i humanističke. Samim tim je imao mnogo poklonika svojih ideja, ali i još više onih koji nisu bili zadovoljni tom “svršenošću” ljudske misli, onih koji su smatrali da se Hegelov projekat mora razoriti, kako bi se uopšte moglo napredovati. Jedan od njih je i začetnik filozofije egzistencije, Soren Kjerkegor. Za njega je hegelovska filozofija djelovala kao divni dvorac, ali onaj ko bi htio da živi tu misao nije mogao živjeti u dvorcu već u običnoj šupi. Jednostavno, misao idealizma lijepo zvuči ali nije ni u kakvoj relaciji sa čovjekom, on je zbog nje još i siromašniji kao biće. Šta nam vrijedi znanje o apsolutnom duhu u dobu pandemije? Egzistencijalna misao je svoj kopernikanski obrt imala u tome što je potencirala da, iako postoji nešto što nazivamo ljudskom “esencijom”, našom suštinom, ona nas ne predodređuje. Naprotiv, egzistencija, naše bivstovanje, je ono što definiše našu suštinu, što nas stvara. Za razliku od svih esencijalista, naša suština nije nešto zapisano i svršeno, već življenjem stalno upisujemo ono što nas čini individuama, čovjekom uopšte.
Kao osnovu te egzistencije, filozofi su postavili interesantan termin. Kjerkegor govori o strepnji, Hajdeger o brizi, Jaspers, Sartr i ostali koriste slične pojmove. Očito da je nemir, nesavršenost i nedovršenost čovjeka ono što nas najviše oblikuje. Dodajmo tome i neizbježnu smrt, odnosno svijest o svojoj konačnosti i biće nam jasnije zašto baš ovakvo stanje najbolje oblikuje čovjeka kao jedinku. Od momenta kad postanemo svjesni, pa sve do našeg poslednjeg momenta na ovoj Zemlji, suočeni smo sa svojom beznačajnošću u odnosu na vječnost veličine i trajanja Univerzma. S druge strane, jedino što istinski znamo je sopstvena svijest, jedino što nesumnjivo posjedujemo je skup svih naših iskustava i osjećanja. Iz te dvije nesaglasnosti se zato javljaju strijepnja, briga, nazovite to osjećanje kako želite, kao jedno nesumnjivo stanje u kom živimo. Naši pokušaji da pomirimo sopstvenu svijest i beskonačnost svemira završavaju u konstantnom osjećaju nemira.
Odnos prema epidemijama i teškim bolestima nam najdirektnije pokazuje sav egzistencijalni nemir u nama - s jedne strane nas podsjeća koliko je smrt uvijek blizu i koliko, šta god činili, nismo apsolutni gospodari svoje sudbine. S druge strane, pokazuje nam koliko smo mali i beznačajni, kako ćemu u svom tom broju stradalih i oboljelih, možda proći a da nas epidemija ni ne dodirne, da uprkos stotinama hiljada koji se rvu sa virusom, mi budemo te sreće da virus vidimo samo na televiziji. Zato su i sve naše reakcije takve, zato je virus istovremeno nešto najstrašnije i nešto sasvim beznačajno. Zato smo istovremeno i neodgovorni i pretjerano revnosni. Zato nas briga i strijepnja ne napuštaju. Na kraju krajeva, koliko god bili svjesni toga, mi nismo u mogućnosti da zamislimo svoju smrt, da zamislimo svijet bez nas. Mogućnost našeg nastanka od strane nečeg mikroskopskog vodi skoro svaki um u histeriju.
Ljudska fasciniranost epidemijama je evidentna kroz mnogobrojna umjetnička djela koja obrađuju tu temu. Jedan od najvećih romana dvadesetog vijeka je djelo Alberta Kamija “Kuga”, koja upravo povlači egzistencijalističku vezu između sudbine jednog doktora, jednog sitnog kriminalca, jednog sveštenika (kao i nekih drugih) u ekstremnoj situaciji izbijanja kuge u sjevernoafričkom gradu Oranu. Kroz knjigu uviđamo kako doktor mora da emocionalno otupi kako bi mogao da pomogne oboljelima (kako bi bio doktor uopšte), kako sitni kriminalac postaje izuzetno moćan u situaciji zatvorenog grada, kako sveštenik dobija sve više i više poklonika u tim momentima tragedije. Svi oni su istovremeno suprotstavljeni teškim izazovima, a opet, doba kuge ih je učinilo bitnijim, “većim”, nego ikad. Sudbine likova tako bivaju paradigmatični primjeri različitih ljudskih sudbina, a kužni Oran cio naš svijet, sa ili bez epidemija. Sama kuga je zapravo ta bezizlaznost ljudskih života gdje je smrt krajnji čin.
Daleko od toga da je Kamijevo djelo jedino važno koje u centru ima epidemiju. Očito da smo kao rasa pokušali da kroz ta djela umirimo sopstveni nemir. Tu su klasici kao što je Markesova “Ljubav u doba kolere”, Defoov “Dnevnik kužne godine”, Kingovo “Uporište”, Pekićevo “Bjesnilo”. Ne zaboravimo ni da je jedan od jahača apokalipse upravo kuga, tj. bolest. Možda i ponajbolji film velikog Ingmara Bergmana, “Sedmi pečat” u kome glavnu ulogu tumači nedavno preminuli velikan Maks Fon Sidov, događa se u kugom uništenoj srednjovjekovnoj Evropi i kao radnju ima upravo vječnu šahovsku partiju između čovjeka i smrti.
Kad smo kod filmova, čitav žanr zombi horora ima neku vrstu epidemije u svom centru i na određen način nastupa terapeutski - zombi predstavlja onog Drugog, onog koji će da nas zarazi, da nas dovede do kraja. Ali taj žanr istovremeno dehumanizuje nosioca bolesti, i postavlja nas u scenario gdje smo u kontroli, gdje imamo moć da ga eliminišemo, da pogotkom iz puške savladamo epidemiju koja dolazi ka nama. Zombi horori su takođe pokušaj da se izborimo sa sopstvenim egzistencijalnim nemirom, da budemo u kontroli nad nastupajućim krajem.
Prije nekih osam godina sam bio u Marseju, jednom od poslednjih gradova koji je zadesila epidemija kuge (opasnost kojoj su bili izloženi svi lučki gradovi). Igrom slučaja u grad smo došli dok je veliki dio zgrada bio u procesu renoviranja. Iz nekog razloga, šetali smo glavnim ulicama maltene sami, nešto pred zalazak sunca. Prolazeći kroz pješačku zonu, svuda su bile ogromne količine smeća, a radnje su bile zatvorene, bila je nedjelja. Približavajući se luci, naroda je bilo nešto više, ali se uglavnom mimoilazio, ćutao, sjedio razdvojen u tek ponekom otvorenom restoranu. Sve ovo me je podsjetilo na Kamijev Oran, koji je uprkos kugi morao da funkcioniše, ali je u gradu bili očigledno vanredno stanje.
Količine smeća i zatvoreni izlozi na sve strane su me podsjetili da smo nas samo jedan dan, samo jedna odluka dijeli od karantina. Mračne ulice van centra Marseja su još pojačale ovu nelagodu, ovu mučninu. Kao da je sa svakog ćoška vrebao Kotar, sitni kriminalac koga je Kuga pretvorila u jednog od najuticajnih žitelja grada. S druge strane, pogled na marinu i zalazak sunca kao da je govorio koliko je nepregledan svijet, te se time čini i težom misao da je iz kužne stvarnosti nemoguće pobjeći. Ali onda, kad je sunce zašlo za morem, ulice su počele da se pune, žamor se čuo iz kafića, a komunalne službe obavile svoj posao. Odjednom, Marsej se vratio u redovno stanje a nas podsjetio da je sve prolazno, da se svaka naizgled bezizlazna situacija završila i da život, uprkos stalnoj ljudskoj strijepnji, teče dalje.
Jedno je sigurno - egzistencijalni nemir je nešto od čega ne možemo pobjeći. Ako je vjerovati filozofima egzistencije, način na koji se nosimo sa tim nemirom će izgraditi da budemo ono što jesmo. Epidemija bolesti nas samo bolje podsjeća na ono što svakodnevno živimo. Naši životi su obilježeni brigom, moto koji nas ne napušta je “memento mori” (sjećaj se smrti). A opet, mora se živjeti, opet uspjevamo da stvaramo, da volimo, da ostavljamo neki trag, koliko god bio zanemarljiv. Epidemije će doći i proći. Bitno je da, dok traju, ne idemo za Randalom Flegom, tim gospodarom haosa iz Kingovog uporišta, već da smo svjesni da će i nakon epidemije društvo postojati, da će civilizacija ići dalje, i da opstajemo.
Bonus video:
