Podgorica je jedan od onih gradova oko čijeg projektovanja neimari nijesu previše lomili glavu. Iz kojekakvih razloga narasla je stihijski, preko noći, ne stižući da pravovremeno podmiri svoje uvećane potrebe. Za razliku od koliko-toliko planski građenog Nikšića, podgorička urbana mapa prilično je skrpljena. Objekti su nasađeni jedni na druge, zaklanjaju jedni druge, posijani su tamo gdje im, iz vizure funkcionalnosti i estetike, uopšte nije mjesto. Očito se nije računalo na sve veću centralizaciju koju je donio nagli kapitalizam (manji gradovi ne mogu da prate dinamiku razvoja većih), od koje pate i ostale zemlje u regionu. Hrvatska se sužava prema Zagrebu, Srbija prema Beogradu, povlačeći tranzicione davljenike prema oazi meritokratskog mita. Podgorica je nespremna dočekala širenje, prelazak iz statusa glavnog u još glavniji grad. Tako se desilo da se, zahvaljujući plimskom doseljavanju, najveća kasarna našla na najatraktivnijoj lokaciji, svega nekoliko minuta od centra, a gradski kolektor unutar novijih četvrti nešto dalje niz Moraču.
Projekti su postavljeni na trule osnove, pa je nesnosni smrad već godinama neizbježna činjenica u širem krugu oko Krivog mosta. Kao da se i ovaj neveseli objekat presamitio od muke. U zgradi nadomak rijeke nekoliko mjeseci preživljavali su moji prijatelji. Vodili su pravu bitku za opstanak, koja ih je povrh sveg jada koštala i 250 eura mjesečno. Pri jugovini bi se zakapijali iza eloksiranih brava, jer je smrad napadao i kroz najmanje otvore. Poseban izazov bio je osušiti veš. Poput ruskog ruleta – trebalo im je dosta sreće da izbjegnu fatalni talas. Mnogo češće se dešavalo da je roba nakon sušenja vonjala na fekalije hiljada i hiljada olakšanih duša. U nekoj distopiji to bi ih možda moglo i zbližiti sa sugrađanima, ali u realnosti ih je samo činilo mučenicima. Našli su se pred dilemom: da li se onda više isplati odlagati pranje što je moguće duže, jer je, nalaže logika, vlastiti bazd podnošljiviji od tuđeg? Nakon ovako otužne računice nije im preostalo ništa drugo sem da odmagle iz postapokaliptične atmosfere Ulice Marka Radovića, te daleko za sobom ostave iskrivljeni most, zadah kolektora i prijeteće sivilo njegovih postrojenja, izloženih svačijem njuhu i vidu. Neugodno je kad životni prostor namirišeš mnogo prije nego ga vidiš, a aroma, ne lipši magarče, ne potiče od nečega što tek treba svariti, nego onoga što je već odavno svareno.
U rubnim djelovima grada, zapljusnutim naraštajima koji nijesu uspjeli da se naguraju bliže centru, problem lošeg planiranja pokazuje drugo lice. Ako se rak formirao u središtu, periferija se zakitila metastazama. Čini se da joj nema lijeka. Ili da je, u najmanju ruku, potreban neki revolucionarni medikament da bi se stvar promijenila. Otrgnutost od svakog vida uređenosti otišla je tako daleko da je zavladala komunalna anarhija. Suočeni s urođeničkim stepenom javne higijene, prigrađani su u XX vijeku (što se nastavilo i u XXI) bili primorani da kopaju rupe kako bi prikrili sabrana djela svojih probava. Uzmimo za primjer Tološe. Svaka kuća u naselju od par desetina hiljada stanovnika posjeduje najmanje jedno podzemno odlagalište svega onoga što svakodnevno odlazi niz slivnike. Mnogi su zbog toga prestali da koriste bunare, jer su velike šanse da se negdje u dubini zemlje fekalije miješaju sa čistom vodom. Na širem planu situacija je još gora – ako uzmemo u obzir da Podgorica leži na sistemu podzemnih tokova, odnosno da se duboko pod njenim temeljima nalazi jezero površinom malo manje od Skadarskog (moguće alternativno vodoizvorište), jasno je koliko odlaganje izgradnje sveobuhvatne kanalizacione mreže ograničava kapacitete Podgorice da se razvije u metropolu. Ili da makar spremnije dočeka nestašice u postojećim zalihama, ukoliko se jednog dana ostvari košmar o vodi kao najskupljoj tekućini.
To osjećanje prepuštenosti slučaju porodilo je (osim mašte) i bahatost. Podgorička prigradska naselja nalikuju džungli u kojoj svaka zvjerka zapišava svoju teritoriju do krajnjih granica. A zbog toga trpi ono što je zajedničko, ono što svi koriste – ulica. Lični interes – koliko god sitničav bio – često barem i za gram pretegne nad opštim. Afrička plemena i dan danas ratuju zbog pitkih akumulacija, a u ovdašnjim naseljima umalo je krv padala zbog proširenja ulica, postavljanja rasvjete, pa i davanja imena komadu asfalta od pedesetak metara. S tim što je Afrikance lakše shvatiti. Kod nas se najčešće radilo o ustupanju neznatnog dijela placa da bi auta lakše prolazila, da ne bi nastajale drame kad treba da se mimoiđu. Najizrazitiji primjer je ulazak u Tološe iz pravca bloka IX. S obje strane podignuti su bedemi tik uz asfalt, kao da se radi o predgrađu Mogadiša ili Sirta. Vozači ni tamo ni ovamo ne mogu da znaju da li će im neko jurnuti u susret, pošto im je vidik blokiran. Oni koji se uključe, pa kasno shvate da je vozilo iz suprotnog smjera već u prolazu, moraju da se vrate metrima unazad i omoguće mu izlaz. Pravo prvenstva određuje se u hodu, ablendovanjem, iskušavanjem strpljenja. Pošto ova tačka nosi zvanje zlokobnog, ali frekventnog klanca, vlasnici dva bedema mogli bi da porazmisle o postavljanju veriga i naplati prolaska.
Kad se sve ovo uzme u obzir, postavlja se pitanje koja je onda svrha Zakona o planiranju i izgradnji, prema kojem će morati da se legalizuju i objekti sagrađeni decenijama unazad, u vrijeme kada ogromne površine nijesu bile urbanizovane – a samim tim ni objekti koji su na njima podignuti nijesu imali građevinsku dozvolu. Moja porodična kuća nalazi se na lokaciji koja se zvala Velja baština, prije nego li ju je zemljoposjednik isparcelisao i prodao današnjim vlasnicima. U skladu s tadašnjim propisima podignuto je naselje koje ni pola vijeka kasnije, uprkos promjenama u zakonodavstvu, nema kanalizaciju, trotoare, ulice imune na rošavost nakon prvih kiša. Ka državnoj kasi sliće se ogromna količina novca, a Zakon će pojesti sam sebe ukoliko makar dio tog giga-harača ne ode u poboljšanje infrastrukture u svježe legalizovanoj periferiji.
Bez toga teško da ćemo mi prigrađani ikad moći da se otarasimo onog najneprijatnijeg dijela naše prošlosti. Prije desetak godina komšija je odlučio da isprazni septičku jamu. Pozvao je čuvenu „govnaru“, a ova je čitavu ulicu isprskala i okadila na nedjelju dana. Priređena mu je bila najgadnija moguća retrospektiva, sloj po sloj, na izvol'te komšiluku. Njegov susjed doživio je još bizarnije iznenađenje. Kad je otkopao zemlju sa istom namjerom, dočekala ga je skamenjena struktura. Objašnjenje je bilo da su se fekalije stvrdnule usljed vezivnog djejstva sredstava za čišćenje i taloga kafe. Ispred kuće mu je ostao gigantski fosilizovani izmet, spomenik višegodišnjim familijarnim pražnjenjima. Ostavština koja će o jadu zabaviti arheologe budućnosti.
Galerija
Bonus video:
