Nova vlada povukla je nekoliko dobrih poteza – od relaksiranja čuvara Sinjajevine do puta u Brisel. Ono što je važnije jeste da napokon imamo premijera i ministre za koje mislimo da govore istinu, da ništa ne kriju i za koje vjerujemo da će se makar potruditi da svima u Crnoj Gori bude bolje, a ne samo njima, njihovim prodicama i bliskim, po partijskoj ili nekoj drugoj linji, ljudima. Da li će u tome uspjeti, drugo je pitanje, jer ovoliko oponenata nijedna crnogorska vlada nije imala.
Zaboravili smo kako to izgledaju ministri koji nisu arogantni, koji ne misle da su bogomdani i da je „pučina stoka jedna grdna“.
Pristojni i skromni političari do sada su, ne samo u Crnoj Gori nego i u regionu, redovno gubili bitku sa bahatim i nevaspitanim. Ostaje da se vidi da li će Crna Gora u tom pogledu biti luča, novi modus vivendi na brdovitom Balkanu.
* * *
Niko ne bi zamjerio prethodnoj vlasti da nije uvodila sankcije Rusiji. Apsurdno je što bi mnogi zamjerili sadašnjoj vlasti ako ih, kao što bi trebalo, ukine.
* * *
U decembru često mislim na svoje roditelje. Majka je rođena sredinom decembra 1927, otac je preminuo krajem decembra 1999. godine.
Oca najviše materijalizujem dok stoji ispred naftarice i grije se, držeći knjigu istorije iz koje će sjutra da predaje lekciju đacima u gimnaziji. Majka nije mogla da odoli a da, uz onaj plavi osmijeh, ne priupita: „Nauči li, Pavle, više tu istoriju?“ Mislim da on nikad nije nespreman otišao na čas.
Kako vrijeme odmiče, sve više ličim na njega. Ne po tome što spreman odlazim u Radio, na „Promenadu četvrtkom“, jer uglavnom improvizujem, nego što sam zimomoran. Kad god se utrpam ispred radijatora, kao ovih dana, pomislim na oca, ali i na tu neobičnu riječ – zimomora (drhtavica, jeza)...
* * *
„Barske priče 3“ trebalo bi da se početkom naredne godine pojave pred čitaocima. Priča „Savo i Kolja“ je moto knjige, ali i (su)života u Baru:
Kolja je bez ičega, spasavajući živu glavu, prebjegao iz Albanije Envera Hodže u Bar. Zbog njegove čestitosti, vrednoće i duhovitosti, Barani su ga zavoljeli. Iz milošte su ga zvali Kolja emigrant. Teško je živio u ono oskudno vrijeme, željan svega.
Neko društvo je sjedjelo kod Oma u kafani, u Starom Baru, pilo se i duvanilo. Kolja bi sve na svijetu dao za cigar duvana, ali nije imao para a bilo ga je sramota da pita, nije još znao gotovo ni riječ srpskog jezika. Zato je, skrušen, krenuo ka Podgradu u svoju iznajmljenu sobu. Vidio je to Savo Prelević, krenuo za njim i da niko ne vidi, tutnuo mu dvije kutije „Boke“ u džep. Kad je došao u svoju samačku sobu i zapalio, Kolji se činilo da nema bogatijeg Crnogorca i Albanca od njega. Zakleo se da ovaj gest Savu nikad neće zaboraviti.
Dugo su te dvije paklice duvana žarile Kolju, koji se, u međuvremenu skućio i formirao lijepu porodicu. Sve do onog dana kad je gurajući dvije svinje došao pred kuću Sava Prelevića.
Njegova žena mu je otvorila kapiju: „Što je to, Kolja?“
„Dvije svinje za Sava.“
„On nije tu, a ja nemam para.“
„Savo ih je odavno platio, u zdravlje ih trošili.“
Kolja je znao da Savo nije kod kuće. Bio je na „prevaspitanju“ na jednom ostrvu u Jadranskom moru.
* * *
Zimi uveče rijetko idem u šetnju. A ako se to desi, prvo se uputim preko Trga Vladimira i Kosare, ukrašenog novogodišnjom rasvjetom, da se napojim, kao baterija strujom, svjetlosnom iluzijom i dječijim žamorom. Nedostaje jedino onaj prodavač kestena ispod oglasne table Kulturnog centra, da se sa toplim fišecima u rukama trijumfalno vratim kući, kao da sam ih ja posadio, ubrao i ispekao, a ne samo kupio.
* * *
Iako sam duboko zagazio u sedmu deceniju, ponekad se osjećam kao onaj krnjozubi dječak iz Popovića, naročito kad mi je teško i kad očekujem da se odnekud pojavi majka i kaže: „Sve će to poći u more...“
* * *
Razdvojeni na tri strane svijeta, željni jedni drugih, i pred ove praznike tješimo se da smo svakog dana, bar dva sata, na fejs tajmu i da nas ne dotiču riječi Radoslava Petkovića da od zaborava nema veće daljine.
Bonus video:
