Dugo nisam baš najbolje shvatao starobarsku opasku „uzimaš ga s dobrim“, a sad upravo te riječi najbolje oslikavaju moj odnos prema novoj vladi. Vidim joj brojne mane, ali i dalje mislim da je treba podržati i to na način da svako od nas radi svoj posao kako najbolje umije. A od premijera, vicepremijera i ministara se očekuje da djeluju pošteno i odgovorno. Ništa više.
Ali, nema te vlade koja će ispuniti svoju misiju, sve i da je njemačka, a ne crnogorska, ako na svakom koraku nailazi na opstrukcije neradnika, mistifikatora, teoretičara zavjera, smijenjenih, nezadovoljnih, itd, i što je najčudnije i onih koji su je ustoličili...
* * *
Kada su 2016. godine ministri u Vladi izbornog povjerenja preuzimali svoje resore, dočekali su ih ljubazni i predusretljivi činovnici. Znali su da je toj vladi ograničen rok trajanja i da će poslije sve biti isto. Sada je doček drugačiji, ministar poljoprivrede pominje haos i javašluk.
D. Radović je to davno objasnio: „Jedan drug više neće biti ono što je bio. Od svih, on je najviše iznenađen. Čudi nas. Imao je više razumevanja kad su drugi odlazili.“
* * *
Karoši je japanski termin smišljen 1978. kako bi označio rastući broj umrlih od moždanih i srčanih udara usljed pretjeranog rada. Glavni medicinski razlozi za karoši su moždani i srčani udar zbog stresa i neuhranjenosti.
U Crnoj Gori je malo onih koji imaju razloga da se plaše od karošija.
* * *
Najčešća krsna slava u Crnoj Gori i Srbiji jeste Sveti Nikola. Nikoljdan je bio i krsna slava moga djeda, popa Pavla, arhijerejskog namjesnika barskog.
I sad pamtim nikoljdansku trpezu u djedovoj kući u Popovićima, prelijepu, zvonku pjesmu svojih tetaka, ujaka i majke, čudesne baklave drage, stare tetke Vidosave, djedove sestre, miris tamjana, vino po slavskom kolaču, plamen svijeća i ozbiljna lica trojice zetova popa Pavla, koji su bili odani nekoj drugoj „vjeri“, ali su duboko poštovali svog tasta i njegovu slavu.
I uzbuđenje i užurbanost kad je trebalo da dođu glavni gosti, katolički i islamski velikodostojnici. Djedov veliki prijatelj bio je nadbiskup barski i primas srpski Aleksandar Tokić. Njih dvojica znali su, poslije slavskog ručka, dugo da ostanu u razgovoru, uz vino iz Mačuga, koje je nadbiskup posebno volio, i bakalar.
Bili su to srdačni, pomno slušani razgovori dvojice podvižnika, koje niko nije remetio, niti se usuđivao.
Upravo tako zamišljam i razgovor, četiri decenije ranije, starog muftije Murteze Karađuzovića i mladog popa Radunovića u starobarskoj čaršiji, prvenstveno s ciljem da ih vide Barani, smirene, raspoložene, da znaju da je sve u redu i da će tako vazda biti.
* * *
Imponuje ljubaznost, pretpostavljam mladih ljudi (glas preko telefona umije da zavara o starosti njegovog vlasnika) kad hoće da vas ubijede da produžite ugovor sa jednom od tri crnogorske mobilne mreže. Istovremeno, iritira mrzovolja tih istih (mladih) ljudi kad želite da raskinete ugovor sa kompanijom koju zastupaju.
U Crnoj Gori je najmanje tri decenije na snazi ona arapska mudrost: ne cijeni se biljka po korijenu nego po plodovima koje daje.
Nekad je bilo od presudnog značaja to ko je iz kakve kuće, ko su mu preci. Potomci su bili favorizovani ili diskriminisani na osnovu toga, što nije bilo dobro. Nove generacije su prešle u drugu krajnjost - samo vode računa o plodovima koje će donijeti, ni njihovi ni tuđi korijeni ih ni na šta ne obavezuju.
* * *
Rijetko se dešava da poslije rastanka dugogodišnji vokalni solista i njegov bend nastave uspješnu karijeru. Prvi raskid o kojem je brujala Jugoslavija bio je onaj između „Bijelog dugmeta“ i Željka Bebeka. Niti je „Bijelo dugme“ ponovilo uspjeh LP „Šta bi dao da si na mom mjestu?“, niti je Bebek napravio naročitu solo karijeru.
Otkad su se, poslije 30 godina, rastali, ništa ni od „Legendi“, ni od Ivana Milinkovića...
Svaka sličnost sa raspadom nekih država je slučajna.
* * *
Ova godina je bila u znaku korone. Čvrsto vjerujem da iduća neće. Mnoge zemlje su počele s vakcinacijom. Zato je važno da se pričuvamo u narednim mjesecima, dok pandemija ne bude potpuno skršena.
Ako se inficirate pred vakcinisanje, to je maler sličan onom da vas pogodi metak pred potpisivanje primirja.
* * *
Prošlo je deset godina otkad pišem blogove za ovaj sajt. U prosjeku ih je bilo 16 godišnje. Ove godine ovo je 24-ti. I na tom sićušnom primjeru očitava se da je francuski filozof Monteskje još u 18. vijeku uskliknuo evergrin: „Srećni li su narodi koji imaju dosadnu istoriju!“
Nadam se da će 2021. biti neinspirativna u svakom pogledu.
* * *
Srećna Nova godina svima koji čitaju ove redove, revnosno ili ravnodušno, svejedno. Iskreno želim da naredna godina označi početak kraja vječite crnogorske podjele na „naše i njihove“ ili da se taj jaz, makar, smanji, ali sudeći po izlivima netrpeljivosti, svuda i na svakom koraku, nisam optimista...
Bonus video:
