Kad sam u novembru Vesni Bratić, tada samo univerzitetskoj profesorici, sada ministarki prosvete, nauke, kulture i sporta, na njenu poruku Borisu Dežuloviću da je đubre ustaško, poručila da “ne postoji kontekst u kojem se ‘đubre ustaško’ može opravdati. Ikad”, od jednog Nebojše dobila sam odgovor da može.
Naveo je da su njemu upućivane slične poruke – da je četnik, pa je on na to uzvraćao “ustašo”. Kad sam pitala zašto, kako te neko ili nešto navede da od milion načina kojima čovjek može da uzvrati, kažeš baš te riječi, rekao je nešto u stilu da kad ti neko dovoljno puta kaže da si četnik, ti onda u jednom momentu pukneš i kažeš “ustašo”.
U mom univerzumu i dalje ne postoji kontekst u kojem bih nekom rekla bilo šta slično. Mogu da se obračunavam sa neistomišljenicima na milion načina, ali nikad na ličnom nivou i nikad iz mojih usta, zadnja dlaka na glavi ne bi mi pomislila da kažem ni ustašo, ni šiptaru, ni da psujem četničku i majku tursku, ni milogorac…
Duboko vjerujem da nešto slično ne može biti izgovoreno uz opravdanje da je “u afektu” ili da je u pitanju “nespretna formulacija”.
Vjerujem da su riječi koje tako uputimo zapravo duboko u našem biću. Dodatno, danas problematično je što takve poruke upućuju oni na javnim funkcijama…
“Nespretno” o ženama u politici i biznisu
Nespretnom formulacijom pravdao se prije nekoliko dana Maksim Vučinić, poslanik i predsjednik Radničke partije, nakon što je na Odboru za rodnu ravnopravnost, pored ostalog, pitao “da li majka može biti dovoljno dobro majka, ako je tokom dana zauzeta samo biznisom, razmišljanjem o biznisu, ili politikom”.
Pohvalno je da je Maksim već nakon sastanka rekao i da je svjestan koliko je mladima, njemu, neophodna edukacija.
Da. Hitno. Jer, Maksim u istom tom saopštenju u kojem kaže da je svjestan da mu je neophodna edukacija, i u kojem navodi da on ne diskriminiše žene i da su njegove formulacije nespretne, kaže i da je normalno da se i žene i muškarci “bave pomenutim zanimanjima, samo je pitanje zbog čijeg angažmana porodica više trpi“.
Maksim je u julu 2020, kad je usvojen Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola rekao i da je usvajanje tog zakona “nastavak puta pakla i stradanja“, da je “Crna Gora kao ostrvo patrijahalnog vaspitanja u današnjoj Evropi pa čak i na Balkanu“.
Pred Maksimom su mnoge lekcije za naučiti… Dobro da je makar javno rekao da je spreman da uči.
Gradonačelniku je “plavuša” u redu
Koliko su neka razmišljanja, rekla bih, duboko u ljudima, govori i to da gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković ne vidi ništa problematično kad dijeli sadržaj u kojem nepoznati autor, umjesto konkretnih navoda o kvalifikacijama Jelene Kljajević za poziciju direktorice Nacionalnih parkova, o njoj piše “plavokosa Jelena Kljajević”.
Antena M nedavno je objavila tekst “Direktorica Nacionalnih parkova mrzi zeleno!?”, u kojem navode da je “namontirala kukasti krst na ‘gaetušu’ i tu svoju kreaciju isturila na svoj fejsbuk”.
Svakako da treba da otvorimo pitanje da li je Jelena Kljajević kompetentna da vodi Nacionalne parkove, da li je u objavama na društvenim mrežama koristila simbol “svastike”. To jeste odgovorno novinarstvo i odgovorna politika.
Neodgovorno je da jedan gradonačelnik i univerzitetski profesor dijeli sadržaj koji ne poštuje pravila novinarstva. I ne vidim kako “plavokosa” profesionalno određuje bilo koga u medijskoj objavi koju čak ne mogu da svrstam u neku kategoriju, jer – vijest nije, nije ni izvještaj, valjda je stav, ali tekst nije potpisan, nema autora, pa nije ni to…
Premijer – tradicionalno tradicionalan
Zablistao je ovih dana ponovo i premijer Zdravko Krivokapić. On je u petak sa ministarkom odbrane Oliverom Injac i potpredsjednikom Vlade Dritanom Abazovićem posjetio kasarnu “Milovan Šaranović” u Danilovgradu. I tamo govorio o tradiciji. Piše o tome i na zvaničnom vebsajtu Vlade.
“Naša Vojska se uobličila iz crnogorske porodice i, iako mi dame, nadam se, neće zamjeriti, moram da kažem onako kako je Njegoš rekao – ‘muž je branič žene i djeteta’. Iz odnosa prema životu, rodio se i odnos prema Vojsci u kojoj je svaki muži i svaka majka vaspitavala sinove za buduće vojnike, a kćeri, da budu brižne prema najbližim, prema braći, i da ubuduće kao majke na isti način vaspitavaju svoju djecu”.
Govorio je i o nekom vraćanju “u tradicionalne okvire”, ne znam koga i ne znam čega, iskreno – što se tiče mene, rekao je “ona da rađa, on da brani”.
Ne znam kako se osjećala ministarka Injac, kao žena u odbrani. Kako se osjeća svaka žena u Vojsci Crne Gore. I svaka žena uopšte. Meni nije prijatno.
Maksim, Ivan i Zdravko muškarci su sa odgovornih pozicija u državi. I ako njihove poruke prolaze, ostaće još dugo u našem biću da prenosimo poruke prošlih dana.
Što je gore, ženama ne pomažu ni žene. Pa ni kad su prva dama. A lijepo je to primijetila novinarka Andrea Jelić u jednoj objavi. Ona je pomenula tada Vesnu Bratić i Lidiju Đukanović.
Vesna Bratić nakon onog sa “Dežuloviću, ustašo”, na okrulom stolu “Položaj žena u crnogorskom društvu”, pored ostalog, rekla je da se u Crnoj Gori žene vrlo često nalaze “u onom položaju koji same izaberu”.
Lidija Đukanović nije rekla ništa.
“Lidija Đukanović je hiljadu puta snažnije, u odnosu na Vesnu Bratić i njene (nesporno) primitivne izjave, demonstrirala anti-feminizam – dugogodišnjim bivstvovanjem bez ijedne jedine pozitivne odluke, predloga, KRITIKE ili akcije koja bi na bilo koji način unaprijedila bilo koji društveni segment. Bukvalno najneradnija, najnemaštovitija, najbahatija i najneosjetljivija prva dama u istoriji svih država na svijetu. Prva i najveća anti-feministkinja. Njena donacija, jednom godišnje, čiji iznos i svrha javnosti, pritom, nisu poznati, za mene ima društvenu vrijednost nula”, napisala je Andrea.
Pred nama je mnogo posla. I nema to veze sa novom Vladom. Problemi su davni i tako im moramo pristupati.
Za početak, predlažem da zapratite na društvenim mrežama stranice “Vala, Ljeposava” i “Djevojčice sa klikerima”.
Za slušanje (i gledanje) predlažem epizodu podkasta “Sve po spisku” u kojoj gostuje Maša Elezović.
Za čitanje predlažem Ljosin roman “Raj iza drugog ugla”, paralelne biografije slikara Pola Gogena, koji je krajem 19. i početkom 20. vijeka na Tahitiju tražio estetsku i seksualnu utopiju, i njegove tetke Flore Tristan, koja se sredinom 19. vijeka borila za ravnopravnost žena i radnika.
Za gledanje predlažem filmove “Pride” i “RBG” te HBO seriju “Mrs. America”. Svi sadržaji zasnovani su na stvarnim događajima i likovima.
Film “Pride” govori o solidarnosti rudara i LGBTIQ populacije sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka. Odlična lekcija za razne maksime…
RGB” je dokumentarac o životu i karijeri Rut Bajder Ginzburg, sutkinji američkog Vrhovnog suda i neumormom borcu za ženska prava.
“Majka mi je stalno ponavljala dvije stvari. Jedna je da budem dama, a druga da budem nezavisna“, izjavila je 2005. godine.
O Rut je snimljen i igrani film, “On the basis of sex”.
HBO serija “Mrs. America” govori o životu američke konzervativne aktivistkinje Filis Šlafli (1924-2016), koja je život posvetila borbi protiv feminizma.
Serija ukazuje da i dalje postoji rodna nejednakost i neravnopravnost na mnogim nivoima. I da mnogi problemi i u 21. vijeku čekaju rješenje.
Pa, kako ćemo? Da ostanemo pri onoj “ona da rađa, on da brani”? Ili da vas ohrabrim pričom o “Muzeju žena” i riječima da su žene u Crnoj Gori “u svim okolnostima, bile istorijski subjekti, dakle nositeljke promjene“.
Bonus video:
