Prije par sedmica sam imao prilike da gostujem u jednoj političkoj tv emisiji posvećenoj lokalnim izborima i opštem stanju u Crnoj Gori. Kao jednu od važnih tema za naše društvo, koja se rijetko pominje, naveo sam neiskrenost tzv. građanskog sektora, intelektualaca i načelno nezavisnih pojedinaca. Kao primjer te neiskrenosti sam citirao odsustvo reakcije na izjavu premijera Markovića u kojoj je naveo da je Vlada Mila Đukanovića priznala Kosovo iako je 80% građana bilo protiv te odluke. Neiskrenost sam uvidio u tome što se, nezavisno od nečijeg stava prema nezavisnosti Kosova, moralo reagovati na nedemokratičnost i na prekršaj mandata u takvom slučaju. Reakcija je ipak izostala, možda iz nedovoljne nepristrasnosti koja za proizvod ima to da niko neće da digne glas protiv neke nelegitimne odluke ako se sa njom intimno slaže ili još gore, reakcije nema jer je priznanje Kosova američka agenda a nije pragmatično zamjerati se politici Vašingtona. Kao reakciju na moj stav sam dobio tumačenje da bi nepriznavanje Kosova bio populistički čin i da nije dobro da vlade prate preovlađujuće javno mnenje kao što to recimo čini Hrvatska kada podržava presude Haškog tribunala Srbima, a kritikuje one prema Hrvatima. Ovo me je navelo da analiziram termin populizma.
Treba prvo objasniti zašto ovdje nema govora o populizmu već sa radi o potpuno drugačijoj terminologiji. Odnošenje hrvatske vlade prema presudama Haškog tribunala možda ima nekih populističkih tendencija, ali pitanje (ne) priznavanja Kosova je drugi nivo politike. Priznanje jedne države, naročito komšijske u vrlo specifičnim okolnostima predstavlja određenje državne politike prema čitavom spektru političkih pitanja koja dalje komplikuju ili pojednostavlju život građana. Dok ubiranje sitnih političkih poena na tumačenju „pravednosti“ presuda u Hagu ne mijenja ništa suštinsko za građane Hrvatske, priznanje Kosova mijenja mnogo toga za građane Crne Gore, za izbjeglice koje trenutno žive u našoj državi ali i za crnogorsku nacionalnu manjinu na samom Kosovu. Šire gledano, takva odluka bi trebalo da diktira buduću državnu politiku po pitanju samoopredjeljenja nacionalnih manjina te pitanju teritorijalnog integriteta država članica UN. Samim tim, takva odluka je morala da proizađe isključivo iz šireg društvenog konsenzusa i za nju je vlada morala da dobije mandat od građana, na parlamentarnim izborima ili na referendumu. Zato što građane nikad nije pitala šta misle o ovoj temi, Vlada je prekoračila svoj mandat, donijela nedemokratsku odluku a pošto jedna Vlada ne može biti malo ili mnogo demokratična, onda je ovim jasno da se vlada autoritarno, oligarhijski. Otkud onda priča o populizmu?
Populizam, kako ga definiše Enciklopedija Britanika, je politički program ili pokret koji stavlja u prvi plan „običnog čovjeka“, i u sukobu je sa „elitama“. Populizam kombinuje elemente ljevice i desnice, protiveći se velikim poslovnim i finansijskim interesima ali često bivajući suprotstavljen već postojećim socijalističkim ili radničkim partijama. Populizam može predstavljati demokratski ili autokratski pokret. Populizam je uglavnom kritičan prema predstavničkoj politici i svemu što posreduje odnosu između naroda i predsjednika ili vlade. Kada pogledamo ovu definiciju, ne vidimo mnogo toga lošeg u načinu definisanja populizma te dolazimo do ključnog pitanja – zašto se populizam koristi kao derogirajući termin, kao negativna odrednica?
Populistima se nazivaju i političari ljevice i desnice. Tradicionalni mediji nazivaju 2016 godinu godinom populizma zbog uspjeha Donalda Trampa i Brexita. Među desnim populistima su još Gert Vilders, Marin Le Pen i mnogi drugi. Kao lijevi populisti se navode Siriza, Berni Sanders i Džeremi Korbin dok su populisti centra Bepe Grilo, pa čak i Emanuel Makron. Ono što je zajedničko svima njima (izuzev možda Makronu) je kritika usmjerena ka dosadašnjim nosiocima poluga moći, kritika sprege političara i krupnog kapitala, globalizacije koja je postala isključiv servis elita, sveopštoj militarizaciji ali prije svega demokratskom deficitu savremenih država. Demokratski deficit iz koga je populizam u suštini nastao je proizvod sistema u kojem izborna obećanja ne znače ništa a glasanje za „tradicionalnu“ desnicu i ljevicu ne donosi suštinsku razliku u politici. Ne samo da su partije dolaskom na vlast zaboravljale na svoja izborna obećanja, one su sprovodile politiku kojoj su se direktno protivile. Mala je satisfakcija bila biračima to što bi takve vlastodršce otjerali u opoziciju kada bi nova partija na vlasti nastavljala istu politiku. Zato se iznova obistinjavala Bodrijarova teza po kojem mi živimo u dobu simulacije izbora, gdje su svi naši politički izbori samo fikcija i gdje je čin glasanja zamagljivanje očiju, samozavaranje da živimo u poštenoj demokratiji, jer kada bi bili svjesni oligarhijske prirode naših vlasti, možda bi bili svjesni potrebe za pobunom. Populizam je dobrim dijelom ta reakcija, ta pobuna.
Sad je jasnije zašto bi nepriznavanje Kosova neko mogao definisati populističkim činom. Priznanje Kosova je predstavljeno kao agenda zapadnih centara moći i svako protivljenje tom interesu se mora derogirati, nazvati populizmom. Demokratija nije „vlast naroda“, demokratija je sprovođenje nametnutih interesa neizabrane „elite“. Ako sprovodite politiku po mandatu naroda, onda ste neozbiljni, naivni, zli, i svakako populisti. Demokratija je prestala da bude vrijednost u današnjem društvu (a uz nju i mnogi drugi principi kao recimo sloboda govora) i svjedoci smo dva rastuća fašizma. Političke elite, zajedno sa dijelom tzv. građanskog sektora i tradicionalnim medijima sprovode prvi fašizam prema „običnom narodu“, masama. Oni glasače posmatraju kao nužno zlo, kao sredstvo za dolazak na vlast, a nipošto kao nosioca suvereniteta, kao nekog ko im je dao mandat. Od birača se očekuje da glasa „ozbiljne“ političare, da podržava status quo politike, da prihvata privatizacije, štednje, beskonačne ratove, ukidanje poslova, jer iz očiju političara i „elite“ birači su tu da rade ono što im se kaže, da bespogovorno slušaju, da budu konzumenti onoga što im se servira. Birač ne smije da ima svoje mišljenje, on je samo instrument sprovođenja agende. Zato slobode govora i informisanja postaju problem, zato je demokratija teret savremenim elitama. Drugi fašizam kao reakcija, dolazi od tih birača, koji često pogrešno identifikuju svoje neprijatelje u komšiluku, umjesto u visokim kancelarijama. Problem za njih je izbjeglica iz Sirije, a ne sprega vlade i vojno-industrijskog sektora koji je ratom razorio pola Bliskog istoka i sjever Afrike. Tu svoj prostor nalaze neki populisti sa desnice identifikujući tog izbjeglicu kao problem, umjesto čitav sistem. S druge strane, ima i onih koje nazivaju populistima a koji identifikuju problem tamo gdje jeste – u korporativnom, vojno-obavještajnom i medijskom sektoru.
Nisu svi populizmi isti, ali su svi nastali kao reakcija na oligarhijsko shvatanje politike diktirano iz Berlina, Londona i Vašingtona nakon pada Berlinskog zida. Populizam neće nestati, on će samo jačati dok se ovaj medijsko-politički odijum prema demokratiji ne ukine. Svijet je pred dva puta – jedan je jačanje cenzure kroz izmišljanje stranih neprijatelja (otud mit o svemoćnim ruskim hakerima) a drugi je promjena, remont čitavog sistema u kojem živimo. Drugi scenario je daleko teži i nesigurniji, ali bez velikih promjena hrlimo ka krahu civilizovanog društva, ka intelektualnom mraku u koji nas vode neizbrane elite.
Bonus video:
