Gradišta su visoravan naslonjena na Gornju Moraču skoro čitavom dužinom, a pružaju se od katuna Bare svrčke do prevoja neposredno ispod Torne (2277 mnv) koja je najviši i najljepši vrh Moračkih planina, uzimajući u obzir da im pripada u plemenskom i vlasničkom smislu. Nekada su stočari iz gornjomoračkog sela Svrke kosili veći dio istočnog dijela Gradišta jer je riječ o veoma plodnom livadskom kraju. Interesantna je činjenica da su nakon kosidbe pravili plastove koji su tu ostajali sve do proljeća kada su na krpljama izlazili i vezali po nekoliko bremena jedno za drugo i tako vukli niz kuloare do sela Svrke. Drugačijeg načina, ni povoljnijeg perioda godine za dopremanje sijena u selo nije bilo.
U geomorfološkom smislu Gradišta neki svrstavaju u Sinjajevinu.
Nažalost, i ovaj kraj je gotovo zaboravljen i malo ko ide tamo iako su Gradišta za ljubitelje prirode pristupačna iz više pravaca i omogućavaju spektakularne poglede na sve četiri strane svijeta. Rijetke planinarske ture su se uglavnom završavale na najvišem vrhu, Vranovoj glavici (2217 mnv), iako je otuda manje atraktivan pogled nego sa, na primjer, Crvene grede (2145 mnv) koja omogućava najljepši mogući pogled na Tornu i koji bi se mogao svrstati u tri najljepša pogleda u Crnoj Gori.
Prethodno rečeno je ipak dio neke ljetnje priče o ovom kraju, a ovdje je poseban fokus na našem boravku u bajkovitoj zimskoj idili kakva se rijetko srijeće. Klimatske promjene su učinile svoje pa je ove godine u Gornjoj Morači preovladavala primorska klima uz nezampćene količine kiše. U poslednja dva mjeseca snijega gotovo da i nema u kotlini do skoro 1500 metara nadmorske visine. Za to vrijeme, na okolnim planinama je konstantno padao snijeg, tako da je dostigao nezapamćene visine i do tri metra.
Znajući da su opasnosti od lavina minimalne u ovom dijelu, odlučismo se da pokušamo krpljama doći do vrha Jedini bor (2100 mnv) iz Dobrodola, iako smo znali da treba preći veliko rastojanje.
Stoga i krenusmo iz Podgorice već u 5:00 ujutro i brzo dođosmo do Mioske odakle se skreće prema Šavniku dobrom asfaltnim putem koji je napravljen zaslugom čuvenog generala Danila Jaukovića sedamdesetih godina prošlog vijeka. Dolazak u Dobrodo u 6:35, montiranje krplji i polazak prema prevoju Semolj i dalje isključivo putem koji je već pod dubokim snijegom i koji je ispod greda gotovo neprepoznatljiv, jer je konstantno zatrpavan lavinama. Znali smo da rano ujutro nema previše opasnosti od lavina, stoga i pođosmo tim putem.
Na par trenutaka uživasmo u izlasku sunca tamo negdje iznad Prokletija i pogledu na Tali koje su, ipak, pod manjim snijegom nego ostali djelovi Moračkih planina.
Na putu ka Semolju pažljivo osmtrasmo stanje snijega iznad i mogućnost lavina, mada je šansa za bijeg od lavine sa krpljama na nogama gotovo nikakva.
Na osnovu iskustva sa Krnova od prije desetak dana kada je snijeg bio idealan za krplje ponadasmo se da će i ovaj put situacija biti ista, ali suočismo se sa mekanim snijegom u koji se duboko propada i sa krpljama što čini kretanje veoma napornim.
Polako izlazimo na prevoj Semolj i pogled prema Kolijevci, Lijevnu, Javorju uvjerava nas da je pao ogroman snijeg, vjerovatno veći i od onog iz 2012. godine. Bijeli pokrivač djeluje nestvarno, posebno meni, jer znam kakav je taj teren kada nema snijega.
Produžismo dalje putem do skretanja prema katunima iza Vrmca, odnosno kod nekadašnjeg jezera koje je sada gotovo u potpunosti nestalo. Tokom izgradnje tunela Dobrodo - Krnja jela u tunelu se pojavila veća količina vode i smatra se da je poticala upravo iz ovog jezera. Visina snijega na ovom dijelu je zbilja nestvarna, pa je ponegdje čak teško prepoznati kuda ide asfaltni put prema Boanu.
Dalje idemo kroz livade i velike bukove šume pored brda Vrmac i nailazimo na bajkovite scene katuna i koliba u zimskom ruhu, uz poneki trag vuka.
Igra sunčevih zraka na svakom koraku ostaje urezana u sjećanje i mami na ponovni dolazak. Meni je bilo prvi put da idem tuda zimi, a mom prijatelju Oleksandru iz Ukrajine prvi put uopšte. Znao sam da tuda vodi makadamski put, ali je snijeg zaravnio sve tako da od njega nema nikakvih tragova. Snijeg je nevjerovatno mek pa svaki korak znači propadanje i mučno izvlačenje krplji. Stanje snijega u povratku će biti još gore…
Dolazimo do napuštenog katuna iza Vrmca i suočavamo se sa božanstvenim pogledom na Podske vrhove (2005 mnv) i Zagradac (2217 mnv) koji pripadaju Kapi Moračkoj. Šiljati zupci Podskih vrhova prekriveni snijegom paraju nebo. Odmah desno je i Mali Štit (1979 mnv) koji zajedno sa Podskim vrhovima čini dva tehnički najzahtjevnija vrha za penjanje bez alpinističke opreme u Crnoj Gori. Međutim, Mali Štit se ne primjećuje na fotografiji, jer ga je bjelina potpuno sjedinila sa vrhom Zagradac. Još jednom se prisjećamo spektakularnog pogleda sa Zagradca. Međutim, tamo malo ko od planinara ide, već svi putevi uglavnom vode na Lastvu (2227 mnv) koja je najveći vrh planine Kapa Moračka, ali koja je daleko manje atraktivna nego Zagradac.
Dalje nastavljamo prema katunima Bokvica i Bare svrčke birajući čistinu radi lakšeg prolaska. Teren pod ovolikim snijegom dobija neke druge oblike, ali znam pravac tako da nema bojazni da nećemo naći najbolju stazu.
Osjećaj kao da smo na nekoj drugoj planeti. Bjelina svuda, tiho je, ravno… Odmah iza ovog usamljenog borića naiđosmo na jednu omanju dolinu na čijoj sredini ugledasmo jednu vrtaču koja je bila skoro zaravnjena i gdje uočismo tragove kopanja. Od vrtače su vodili tragovi vuka u nekoliko pravaca. Nismo prilazili bliže.
Izlazimo na dio planine koji se zove Crni i dalje uživamo u pogledu uz povremene minimalne pauze.
Sada već izlazimo na otvoren pogled prema našem cilju - vrhu Jedini bor na Gradištima. Polako se pojavljuje magla niotkuda i mi grabimo da uhvatimo što više pogleda.
Cilj je na vidiku, magla u najavi i nema puno zadržavanja.
Dolazimo u katun Bare svrčke gdje su kolibe skoro zatrpane snijegom. Očaravajući poged prema katunu i Sinjajevini u daljini.
O visini snijega dovoljno govori i ova koliba u Barama svrčkim, od koje i krenusmo na izuzetno naporan završni uspon ka vrhu. Veliki snijeg, strmina, tako da je sa krpljama izuzetno teško napredovati. Uglavnom po principu “jedan korak naprijed, dva nazad”.
Bio je ovo trenutak olakšanja jer najteži dio strmog uspona je savladan i mogli smo lagano produžiti ka vrhu. Magla se već počela ozbiljnije navlačiti sa istočne strane, a mi smo i dalje često zastajkivali da bi ugrabili što više ove ljepote i ponijeli sa sobom kao dragu uspomenu, jer zbog toga se, prije svega, i ide u planine. Naravno, tu su i drugi važni aspekti poput zdravstvenih, sportskih, umjetničkih…
Konačno, stižemo na vrh, pravimo nekoliko fotografija, ja bacam pogled na svoje selo i kuću u kojoj sam odrastao i spremamo se za povratak.
Magla se u potpunosti navlači i mi čekamo oko pola sata u nadi da će se otvoriti bar dio spektakularnog pogleda ka Torni, ali ostasmo uskraćeni ovoga puta jer se ona samo na tren ukazala kroz maglu.
Torna u magli osta, a mi shvatismo poruku planine koja je otprilike glasila: „Dosta ste uživali za danas, ostavite nešto i za naredni put.“
Krećemo nazad kroz gustu maglu, ali bojazni nema, jer idemo tragom kojim smo došli a i znali smo da će se magla povući uskoro. Magla zna biti vrlo opasna i često se dešavalo da se i čobani lako izgube u ovom dijelu planine, iako su je dobro poznavali. Sunce ugrijalo, snijeg još mekši, a samim tim povratak teži. U povratku polako idemo crpeći snagu iz fantastičnog okruženja. A snage je trebalo jer pređosmo toga dana 25 kilometara, uz ukupnu visinsku razliku od preko 1400 metara.
Posebno upečatljiv prizor u povratku je pogled kroz rijetku šumu prema Kapi Moračkoj kada je taj krajolik poprimio neku mističnu, plavičastu boju. Sličan prizor nikada prije nisam vidio.
Bonus video:
