Napad

Besmislena je, neistinita i vještačka, podjela na one koji su za Crnu Goru i one koji su protiv nje. Na prste jedne ruke mogu se izbrojati oni koji žive u Crnoj Gori, a ne vole Crnu Goru. Čak je i ova mržnja koja isijava iz komentara povodom identitetskih pitanja, na razno-raznim portalima, isfabrikovana. Ti ljudi da se sretnu i normalno porazgovaraju, otišli bi, poslije toga, na piće.

Jedina istinska podjela u Crnoj Gori jeste na pristojne i nepristojne, na smjerne i bahate, na moralne i nemoralne, na poštene i lopove, na vrijedne i zabušante, na Mitra Ćalasana koji se bori s mećavom kako bi njegovi Pivljani što prije dobili struju i na one koji ne mrdaju zadnjicom kad razgovaraju sa starijim, makar on bio i premijer koga ne cijene. To su dvije Crne Gore i nema sumnje da je budućnost u pristojnoj i demokratskoj Crnoj Gori, u okviru koje različita mišljenja o identitetskim i drugim pitanjima ne samo da nisu suvišna, nego su i poželjna.

* * *

„Napad je najbolja odbrana“ jeste krilatica iz fudbala koja podrazumijeva da se ne primi gol, da lopta bude na protivničkoj polovini. U životu, ovaj izraz označava taktiku u kojoj kada smo nešto zgriješili, napadnemo drugu stranu prije nego što ona napadne nas.

Doskorašnja vlast je dijelila građane na „naše“ i „njihove“, ali je fudbalsku doktrinu izučila – svaka јој čast.

* * *

Da nema Đukanovića – raspao bi se DPS, da nema DPS-a – raspala bi se vladajuća koalicija.

* * *

Ne treba čitati dvije knjige istog pisca, jednu za drugom. Nikako da prihvatim to pravilo. Poslije sjajnog romana „Sudbina i komentari“, Radoslava Petkovića, prionuo sam na njegovo „Savršeno sećanje na smrt“, o posljednjim danima Vizantije i evo se danima batrgam sa istorijom, religijom i magijom, i bezbroj imena koja mi ništa ne znače. Gotovo svaku stranicu čitam po dva puta, jer mi misli odlutaju. Istina, i u ovoj knjizi nailazim na rečenice koje podvlačim:

„Kažu da je pored onoga koji je u drevnom Rimu slavio svoj trijumf na dvokolicama uvijek stajao jedan rob, da bi mu šaptao kako je slava prolazna.“

* * *

Crna Gora ove godine slavi jedan rijedak jubilej, a vjerujem da ne zna da bi trebalo da ga proslavi. Prije 70 godina, 1951, sedamnaestogodišnji Momčilo Ćetković osvojio je, na turniru u Titogradu, svoju prvu od pet titula prvaka Crne Gore u šahu. A prije nekoliko dana napunio je 87 godina, krepak i bistrog uma.

Uvijek mi je bila čast da se nađem u društvu u kojem je bio Momo Ćetković. Da slušam i upijam. Čovjek je bio i ostao paradigma za čestitost i fer plej u crnogorskom šahu. Najveći među crnogorskim šahistima, Božidar Ivanović, zapisao je: „Momčilo Ćetković je bio briljantan pravnik, vedar i duhovit čovjek, jedan od stubova našeg poslijeratnog šaha, intelektualac, prijatelj kakav se poželjeti može”.

Ćetković je znamenitost Kotora, najstariji živi šampion Crne Gore u šahu, a vjerovatno i u crnogorskom sportu.

* * *

Kada sam prije tri godine u jednoj beogradskoj klinici imao lasersku intervenciju na oku, na moje pitanje – da li će nestati ova magla pred očima, mladi ljekar je odgovorio: „Trebalo bi da nestane.”

„A, ako ne nestane?”

„Navići ćete se.”

Mislio sam da se šali…

* * *

Rijetko u ove korona dane izlazim iz kuće. Masku skidam samo kad moram, kao prije neki dan u kafiću kad sam pio „veliku s mlijekom“. Ali, i tada vodim računa da kafu pijem tik uz ručku a šoljicu uzimam lijevom rukom. U jednom momentu, okrenuh glavu, kad oko mene sve ljevaci i bradom skoro dodiruju ručku dok srkuću taj čudesan napitak.

A namjeravao sam da patentiram pronalazak.

* * *

Kao dječak prosto sam patio zbog toga što sve mora da prođe. Naročito je to dolazilo do izražaja kad pročitam kakvu dobru knjigu koju danima nisam ispuštao iz ruku. Takva je bila „Crni gusar“ Emilia Salgarija. Ili kad se završi televizijska serija sa Čkaljom, kao što su bile „Crni sneg“, „Dežurna ulica“, „Sačulatac“...

Sad me na prolaznost života podsjeća trpeza na kojoj su još samo koji minut pohovane teleće šnicle, sa prženim krompirom i salatom od kiselog kupusa...