Poštujući mjere ne štitim samo sebe nego i druge od sebe

Putovala sam za Podgoricu, 28. januara 2021. godine, jednom od jutarnjih autobuskih linija iz Nikšića. U prevozu obavezno nosim maske sa boljim stepenom zastite (N95 ili FFP2) jer se one preporučuju osobama koje su u većem riziku da dobiju tešku formu bolesti.

Poštujući mjere ne štitim samo sebe nego i druge od sebe. U prvom redu članove svoje porodice, prijatelje i kolege, kao i sve građane sa kojima se susrećem, posebno one koji su u visokom riziku od ozbiljnih komplikacija ove pošasti koja nas je o jadu zabavila.

Po profesiji sam ljekar, specijalista epidemiologije, i već duže vrijeme pokušavam da shvatim koji su sve razlozi da naš narod slabo poštuje najosnovnije propisane mjere, kao što je nošenje maske, ili u krajnjem slučaju marame preko usta i nosa, barem tamo gdje je najveći rizik da dođe do infekcije. A najveći rizik je, logično, tamo gdje je puno ljudi u skučenom zatvorenom prostoru, sa lošom ventilacijom i uglavnom recirkulacijom vazduha ili čak bez ventilacije (prepoznajete autobuse, kafiće, restorane i tako dalje).

Dovoljno je npr. da jedan putnik bude infektivan (a da on to ne zna) da se zarazi većina ostalih, ukoliko on kao rezervoar virusa ne nosi zaštitnu masku. Jer on će izbaciti toliku količinu virusa, čak i disanjem, a posebno govorom, kašljanjem, kijanjem, vikanjem, da će ga rasijati u svaki kutak zarobljenog vazduha u zatvorenom prostoru. Kapljice će biti glavni put prenošenja za one koji su mu bliži, i zbog toga što će brzo padati po okolini jer su “teške” neće dospjeti u udaljenije djelove zatvorenog prostora. Ali, istraživanja pokazuju da su ugroženi i oni na najudaljenijim tačkama takvog prostora jer se ovaj virus širi i vazduhom, tj. laganim česticama koje dugo lebde i kreću se široko nošene pomjeranjem vazduha.

Prisutne osobe će udisati virus kroz nos i usta ako ne nose maske ili je nose ispod nosa, ili kroz svoje maske sa najčešće slabašnom zaštitom (platnene od jednog sloja ili imitacije hirurških maski koje prije svega nedovoljno prijanjaju uz lice a i često su bez filtera ili sa lošim filterom unutra nje). Kvalitetnije platnene maske sa više slojeva koje prijanjaju uz lice za sada zadovoljavaju osnovne potrebe.

Ono što još manje mogu da shvatim je da u poslednje vrijeme sve manje i manje građana poštuje mjere prevencije dok se epidemiološka situacija pogoršava! Često nailazim na (u najboljem slučaju) negodovanje taksista ili putnika u javnom prevozu kada ih kao zamolim da stave masku. Em što je propisano, em što moralno odgovorno da pored sebe štite i mene, tj. ostale prisutne. A najveće “em” je da štiteći sebe štite i svoje najmilije. Iako praktično svi imamo članove porodice ili poznanike koji su imali tešku formu bolesti (koja će zasigurno ostaviti posledice) ili su preminuli u mukama. Ili su u visokom riziku da im se to dogodi.

Razmišljam o tome da li će mali autobus biti pun, znam da će većina da nosi maske koje imaju mali stepen zaštite, da će neki da je nose ispod nosa, a neki na bradi. I da će vjerovatno biti i onih koji će ući bez maske, ali pretpostavljam da će ih kondukter barem reda radi opomenuti. Sjela sam u srednji dio autobusa. Punio se brzo, tako da nije moglo biti govora o nekoj poželjnoj fizičkoj distanci između putnika.

A i da ima veće distance, sat vremena udisanja istog vazduha je glavni problem. Jedino što bi smanjilo rizik da u vazduhu bude visoka koncentracija virusnih čestica je da svi nose maske i to pravilno. Oni koji imaju virus u disajnim putevima bi ga manje okolo izbacivali, a oni koji nemaju virus bi ga manje udisali. Tako bi se povećala šansa da neinficirani ne udahnu dovoljnu infektivnu dozu od koje će sigurno doći do infekcije.

Infekcija ide u početku bez simptoma, kada je širimo bližnjima i osobama iz bližeg okruženja. Zatim simptomatska faza tokom koje nakon blažeg početka nerijetko uslijedi pogoršanje sa gušenjem i borbom za goli život. Zatim stradaju zdravstveni radnici, pa njihove porodice, pa ostali... Balansiramo na ivici, u vazduhu lebdi opasnost od pogoršanja već jako loše epidemiološke situacije (mjesecima smo među „prvima“ u svijetu).

Slijedi detaljni opis mog putovanja započetog u prvoj rečenici...

Ubrzo nakon mene u autobus ulazi momak bez maske i sjeda sa desne strane preko puta mene. Kondukter ne reaguje. Pričekala sam kratko da vidim hoće li staviti masku, ali se on odmah zadubio u monitor telefona. Nagnuvši se prema njemu pitala sam: „Mogu li vas zamoliti da stavite masku?“. Nakon poodužeg pogleda u mom pravcu rekao je „Možete“, zatim ustao i premjestio se negdje na sjedište u zadnjem dijelu busa. No comment.

Poslije par trenutaka ulazi relativno mlađa putnica bez maske na licu, nazvaću je „broj 1“ i sjeda u susjedni red sjedišta ispred mene. Nakon što se smjestila čekam neko pristojno vrijeme da stavi masku, ali pošto se to ne dešava i nju zamolim na isti način (kulturno iliti ljubazno) da stavi masku. Ona se okreće i reaguje uvrijeđeno i začuđeno, pitajući me (parafraziram): „Otkud vama pravo da vi od mene tražite da stavim masku? Ja postujem propise i vi nemate pravo da me maltretirate, ne dozvoljavate mi ni da se smjestim“ otprilike kaže ona, ljutito, bez otprilike. „Ne bi trebalo da je stavljate sad, nego prije ulaska u autobus“, pariram ja sa ove strane sjedišta i zakona. Kreće optuživanje na bliskom rastojanju, prekršiteljka mjera s ponosom bije bitku, bez potrebe, optužujući mene i meni slične, neukopljene u njihovu bahatost bez pokrića. Ugrožavamo valjda neka specijalna prava njihovih „putničkih ličnosti“ i trebalo bi da se, jelte, stidimo zbog toga.

Elem, autobus se pripunjava a na vratima se pojavljuje relativno mlađa putnica bez maske, prebrojena od mene kao broj 2. Sjeda blizu, odmah sa moje desne strane i jedan red naprijed, taman tamo odakle je maločas „zbrisao“ onaj mlađi putnik koga nijesam numerisala za ovu pripovijest.

Smjestila se. Čekam još duže nego kod prethodne kršiteljke mjera. Uzalud, maska se ne pojavljuje na njenom licu. Nagnuh li se na tu stranu da je zamolim isto što i prethodno dvoje putnika, i rekoh li isto... kaa da je iz oružja gađah i povredu nanijeh! Uz jedan agresivni okret glave i trupa prema meni, uz prijeteći pogled, sa distance oko pola metra, kreće oblak kapljica sa ili bez virusa (ko će znati) sa vičućim salvama optužbi, prijetnji i uvreda u sledećem stilu (parafraziram):„Šta si to rekla? Nije tvoja briga šta ću ja da nosim!“„To je tvoja obaveza a takođe i moja briga jer ja hoću da zaštitim svoje zdravlje kao i zdravlje moje porodice i ljudi sa kojima kontaktiram“ velju ja, bez podvikivanja. Svi maskirani putnici ćute, od samog početka i nadalje, što će uglavnom biti stabilna konstanta do kraja ove predstave na točkovima. Kondukter/vozač (ista osoba) ćuti, ne zbori, ne opominje, ne reaguje. Poznajem ga od prije pandemije iz viđenja, kulturan i korektan momak je do sad bio.

Međutim, očigledno je da njega u principu ne zanima ko nosi a ko ne nosi masku iako je odgovoran za isto. No, on nije izuzetak. Prisjećam se moja nekolika neuspješna pokušaja u sličnim situacijama, kada sam zamolila konduktere da opomenu putnike zbog maski, a kada su reagovali najčešće u stilu „ne mogu im ja nad glavom stajati“, ili bi me jednostavno iskulirali ne preduzimajući ništa. Ovoga puta sam odlučila da reagujem na drugi način, osjećajući se nemoćno i ugroženo što ću sat vremena da dijelim isti vazduh sa osobom u neposrednoj blizini koja namjerno i drsko krši propise.

Uzimam telefon, uključujem kameru i zauzimam pozu u prolazu između sjedišta, da je fotografišem sprijeda u izdanju bez maske. Kontam, ako ona bahato ugrožava moje zdravlje u javnom prevoznom sredstvu koje predstavlja mjesto najvećeg rizika za prenos SARS-CoV-2 i za koje su propisane mjere prevencije koje je neko dužan da sprovodi i kontroliše, onda valjda mogu i ja da fotografišem tu osobu, makar i ja tako kršila neki propis za koji ne znam da li postoji. Uostalom, smatram da je prioritet da se izborim za svoje pravo na zaštitu od opasne zarazne bolesti.

Ali, ne lezi vraže, u tom momentu kreće haos i najavljena predstava! Ona mi otima telefon, stiska ga prstima kao kliještima, toliko da se čuje kako nešto u njemu krcka, sipa mi direktno u lice vikanje i vidljivo-nevidljive kapljice respiratorne sluzi i pljuvačke, nadvikuje se, više sama sa sobom nego sa mnom, dok joj govorim da mi vrati telefon:„ Šta to radiš!! Vidite šta ona radi!! Ona hoće da me slika!! Razbiću te!! Slomiću ja i tebe i telefon!!....“... I tako dalje po tom obrascu .. dok se telefon koprca neđe između naših četvoro ruku. Nekako uspijevam da se telefon nadje u mojim rukama, sjedam na svoje mjesto, zadovoljna što je prva runda pregovora prošla bez vidljivih materijalnih posledica.

E sad, susjetka ispred I lijevo, tj. putnica number 1, poluustaje između sjedišta i naginjući se ka naprijed zove vozača/konduktera upomoć da spasi putnicu broj dva, jer ja veli nijesam normalna, hoću da je slikam! A broj dva 2, ispred i desno, „iz mozga“ nastavlja da sipa riječi iz svog asortimana (parafraziram il bolje reći citiram) :„Znaš li ti da ću te raščupati babo jedna, stidi se svojih godina, razbiću te, pokazaću ja tebi!!“

Ustajem se i obraćam vozaču, najglasnije koliko mogu. Njesam od onih koji mogu da budu preglasni, posebno ne pod N95 maskom, i to kvalitenijom, tj sa više zaštitnih slojeva, koju sam jedva nabavila iz inozemstva, za više od 4 eura po komadu:„Hoću da znate da će biti pozvana inspekcija da kontroliše ko ne nosi masku ili je nepravilno nosi u vašem prevoznom sredstvu!“

I dok pokušavam da tu rečenicu pošaljem u etar između mene i vozača, putnica broj dva neprestano viče, tako da moram da ponovim nekoliko puta, ne bi li me vozač čuo i konačno shvatio da inspekcija postoji. Putnica brojka dva, za to vrijeme dok ja napinjem glasne žice sa osrednjim efektom, grmi, te grmi, sa nepodnošljivom lakoćom grmljenja (citiram):„Što se dereš!!“ ... ja pokušavam da je nadviknem... „Nemoj da se zamaraš!!!“ ... ja nastavljam pokušavajući da sklopim čujnu rečenicu ... „Ne deri se, ne viči, čuješ li ti!!!“, ne patiše ona... „Ona je našla da napada najboljeg prevoznika, drugi prevoznici uopšte više ne traže da se nose maske, i niko ih više ne nosi!“... dopunjuju se skladno brojke jedan i dva.

Pozivam telefonom inspekciju i tražim da se neko angažuje zbog kršenja mjera u javnom prevozu, kažem i da se to ponavlja i da prelazi svaku mjeru. Dobijam informaciju da će nadležni inspektor biti obaviješetn i da će nas presresti negdje usput.

Putnica broj 1 kaže sa dozom podrugljivosti:„Evo sad su proradile i partijske veze“.

Za to vrijeme putnica broj 2 ustaje i odlazi do vozača, nešto sa njim razgovara. Ubrzo se autobus zaustavlja na benzinskoj pumpi na izlazu iz Nikšića, vozač izlazi i žurno se vraća noseći jednu masku u liku hirurške, koju joj dodaje, pa postaje konačno jasno da brojka 2 u stvari nije ni imala masku. Ona je slavodobitno uzima i sa osmjehom ispunjenim prezirom, okrećući se ka meni viče iz sveg glasa (citiram):„Ovo ću da stavim zbog njega, da znaš, a ne zato što to ti tražiš babo jedna, raščupaću ti tu kapicu i tu kosu!“

„Jes, jes, ahaaa, da nećeš slučajno zbog inspekcije da je staviš“ – prozborih i ja dvije ravnim tonom.

Putnica „nambr tu“ ne patiše, prati je „nambr uan“, odjekuje li odjekujee, više ne znam ni šta odjekivaše... Nekolike insinuacije na moju kilažu (kako da joj fino objasnim da sam bila i deblja ali kad ona nije fina, ne ide, jel tako?), na babe (šta fali babama, pitam se.. Ja nijesam još zvanično baba, ali i da jesam, je li baba nešto što se po difoltu baca u smeće, nešto što bi trebalo kazniti čim ga vidiš, nešto što se oduzima đedovima i unučadima, nešto babetinastije od baka? Nešto manje ugledno od đedova? Apsurd, mislim, nije za uzimanje u razmatranje). Utoliko se zaustavlja autobus i u njega autoritativno nastupa uniformisano lice, na oko dva metra ispred “nas”. Tamnoplava uniforma, piše „inspektor“ i njegovo prezime. Obraća se putnicima da je obaveza svih da nose maske (uočava „nekog“ momka pozadi da je bez maske i opominje ga da stavi masku), veli i da jako žuri, da je jedva stigao, da mora hitno da se vrati zbog druge obaveze koja ga čeka... Kaže da je dobio prijavu da se ne poštuje nošenje maski i da se putnici zbog toga svađaju... Djeluje kao profesionalac i još otmeno.

Gleda po autobusu i pita o kome se radi, ko nije poštovao mjere, a putnica broj 1 i putnica broj 2 okrećući se iza, tj. prema meni, I POKAZUJU PRSTOM NA MENE. Vjerovali ili ne vjerovali!

Inspektor se povišenim tonom obraća pravo MENI naglašavajući da JA MORAM da nosim masku!

Kreće salva optužbi od obje numerisane putnice da sam im ja napravila veliki problem i da ih maltretiram jer sam htjela da je fotografišem, da je to strašno... On govori da fotografisanje drugih lica bez njihove saglasnosti nije dozvoljeno, a one na to dodatno pojačavaju verbalni napad koji prepunjava već puni autobus... Ustajem ne bi li me Inspektor bolje čuo da mu objasnim „nesporazum“, a on mi naređuje da sjednem. Ja sjedam a putnica broj dva ne gubi vrijeme, već hitro kreće u napad (brzinski ustaje i okreće se ka meni vičući “iz petnih žila”): „TIII NIJEESI IMALA MASKU, TI SI TAA KOJA SI PREKRŠILA MJERE!“!!

Elem, valjda pretpostavljajući da ona inspektorska naredba sad više ne važi, ustajem i ja dok brojka dva grmi sa moje desne strane i nadnosi nad mojim maskiranim licem i očima, na oko deset centi, dok me fiksiraju njene iskolačene oči iz kojih sijevaju agresija i podsmijeh….

Pomišljam “lud, zbunjen, normalan, lud, zbunjen, normalan...šta je ovo ljudi moji”…Tu i ja viknem iz najbolje, isto pravo pravcato u njeno lice, tj. u onu maloprijekupljenuistavljenu masku: „Lažeš, sram te i stid bilo! Ti obraza nemaš“!!

Inspektor zbunjen, gleda čas u putnicu jedan, čas u putnicu dva, čas u mene, ne čuje se od vike ko šta priča… Ja opet uzalud pokušavam da objasnim ko je ko, ko nosi a ko ne nosi, ali me on ništa ne čuje i ne razumije, jer njih obije u glas viču ili se smjenjuju, bez pauze, u stilu:„Ona pravi problem cijelom autobusu, zadržava nas!“

„To je bolesno!“

„Evo ljudi kasne na posao, ja neću da kasnim na posao!“

„Njoj je izgleda toliko dosadno u životu da je nas našla da liječi dosadu, ona je ta koja pravi problem svima nama, vidite li šta radi putnicima!!“

Nekolike putnice se promeškoljiše i pokazaše da su žive, iskazujući podmaskovsko mumlajuće nezadovoljstvo, podržavajući razvikano-razmahani i dvostrani (lat. bilateralni) napad na mene. BratBratu, deset minuta je trajala tirada vike, dobacivanja, mahanja, grananja rukama, naduvavanja i splašnjavanja maski, ustajanja i sjedanja, laganja i prekidanja svakog mog pokušaja da dođem do bar dvije-tri riječi.

Putnica „broj 1“ uporno, jedno desetak puta ponavlja „ja poštujem mjere i ja nosim masku u prevozu ...vidite šta mi ona radi... vi nemate pojma kako me je ona istraumirala, ja sam od nje doživjela stres, ja ne znam šta ona hoće...!“. Iz sveg mozga vičem i do inspektora nekako prodiru moje dvije rečenice: Ona je ušla i sjela bez maske. I ja sam je nakon nekoliko minuta čekanja pristojno Z-A-M-O-L-I-L-A da stavi masku! Čujete li me?? Z-A-M-O-L-I-L-A!!! (Preciznije, dotakla sam je lagano po ramenu i rekla prilično tiho: „molim vas, je li možete staviti masku?“, ali to nijesam mogla reći Inspektoru pa mu evo sad pišem.)

Inspektor je konačno uspio da pohvata činjenice i činjenice koje to nijesu. Nadvikuje se sa njom uporno joj ponavljajući da ona mora imati masku pri ulazu u javni prevoz i da je kondukter bez maske ne može pustiti unutra, i da čak masku mora da nosi ne samo unutra nego i dok je vani. Ona neće da ga čuje, već stalno isto ponavlja povišenim tonom, kao neko ko je ugrožen, pa se grčevito pokušava odbraniti od nepravednog napada na njen integritet.

Ja ne mogu da ugrabim nijedan pijano, sve je forte, oću reći fortissimo. To se majčin sine ne može nadjačati osim u iznimnim primjerima kad vas majka priroda sačini kao velikog glasnoži(v)caroša. Ili, da ih Inspektor bespogovorno i u potpunosti prekine i daa meni riječ.

Besomučna hajka traje... Kad inspektor kaže „ne dozvoljavate mi da pričam sa njom (pokazujući na mene), putnica „broj 2“ kaže ljutito, povišenim i optužujućim tonom:

„Šta ima da pričate, ja kasnim na posao, pa nećemo valjda sad ovdje da pijemo kafu i pričamo!“

I konačno, kad je putnica „broj dva“ rekla „Mi svi ovdje trpimo psihijatrijski slučaj!“, on joj oštro zabranjuje takav vid „kvalifikacije“ strogo joj uputivši riječi: „ Nije tačno da ona zadržava putnike, već vi koji sad prekidate mene i nju u razgovoru, ne smijete tako da se ponašate, ja mogu sad da ispraznim autobus, a i da zbog nepoštovanja mjera koje ugrožavaju zdravlje ljudi tražim prekid međugradskog javnog saobraćaja!“.

One „mumlaju“ sebi u bradu, broj dva ispotiha govori u stilu „mi ćemo se u tom slučaju snaći a taj slon neće imati čime da se otkotrlja“, „eto šta nam radi bolesna osoba“...On konačno prekida svaki dijalog sa njima, obraća se meni i diktira mi svoj telefon i lične podatke, sa riječima „Kad god se ne budu poštovale mjere pozovite me! Obratite mi se slobodno, ja ću svaki put doći“! Još je nakon novih upadica koje su pristizale pokušao da nas razdvoji, tražeći od mene da pređem naprijed, što sam bespogovorno odbila:„Neka one idu gdje god hoće, meni na pamet ne pada da se pomjeram“.

Istrčao je iz autobusa, očito žureći, ja jedva stižem da mu se kratko zahvalim. Shvatam nakon njegovog odlaska da ja ustvari nijesam uspjela da mu kažem bar tri povezane rečenice jer su saputnice bile takve kakve su bile...Ostatak vremena do Podgorice koristim da u notesu opišem događaj dok je sve svježe. Nabacujem teze i mislim se, zar nije šteta da se građani i stručnjaci iz javnog zdravlja ne upoznaju sa ovom istinitom pričom, koja se odigrala prije neki dan, blizu vas, na dohvat. I opet će se odigrati, ako ne bude adekvatne reakcije.

Usput, dok se približavamo Podgorici, brojka dva povremeno opali po neki projektil, od kojih se izdvajaju dva:„Smrad jedan!“ „Ruku ću da joj iščupam!“

Znam da mogu da pozovem policiju, najmanje zbog takvih prijetnji, ali odlučujem da to ostavim za drugi put.

Još malo i bus će da se zaustavi kod Atlasa, i ja se pripremam za izlazak.

Kreće pozdravna riječ od brojke dva:„Vidi kolika si, oćeš li moći proći do vrata da izađeš?“ „Izvinite se čovjeku šta ste mu uradili, čujete li me, izvinite se čovjeku šta ste mu uradili!“

Okrećem se iza da joj smireno uputim jednu jedinu rečeničicu:„Vaš primitivizam je vaš problem“.

A na samom izlazu kažem kondukteru:„Za sve ovo ste vi krivi“ (a on iznenađeno govori tijelom u stilu „a što ja?“).„Mislila sam da ste profesionalac i čestit građanin ali ste me razočarali“...Kažem konačno stupajući cipelama sa pozornice na mirno tlo. Postavim torbu na jedan zidić, dezinfikujem ruke, skinem masku, udahnem vazduh, dezinfikujem lice, usta i nos koliko je to moguće.

Kasnije tokom dana, od odgovornog građanina koji je toga dana bio u istom autobusu, dobijam podatke o identitetu osoba koje su ugrožavale moje zdravlje (i zdravlje svih ostalih putnika) i koje su dodatno ispoljile gore opisanu agresiju.

U vezi sa agresijom, razmišljam o još nečemu: da li će nam uskoro doći agresivni sojevi? Novi sojevi svakako dolaze. Neki će se brže širiti, pa će to biti dovoljno da u kratkom vremenu napune bolnice i kapele u kojima se ne izjavljuju saučešća! Neki možda neće biti tako lako prenosivi ali će biti smrtonosniji! Neki će vjerovatno steći veći afinitet ka mlađim naraštajima. Neki nesoji (hvala prof. Novici na konstrukciji) će razoružati sadašnje vakcine. A i bez tih novih sojeva još ne znamo koliko ćemo biti zaštićeni sadašnjim vakcinama. Niti nakon infekcije postojećim sojevima.

Vakcinacija je velika nada i izazov, ali će rezultati biti vrlo „postepeni“. I za postvakcinalni imunitet treba vremena, i to samo onome kome se vakcina „primi“.

Kolektivni imunitet je nešto o čemu ćemo mnogo više znati za godinu ili prije dvije. Da li ćemo ga dostići i kada je pitanje koje se sad ne postavlja, jer odgovora nema. Epidemiološka situacija se usložnjava i sve je veća mogućnost da se nećemo spasiti putem kolektivnog imuniteta, već da ćemo u najboljem slučaju vakcinacijom sprječavati razvoj teških kliničkih oblika i komplikacija.

I šta nam u stvari preostaje??? Jednostavno da se prilagodimo epidemiološkoj situaciji na najbolji mogući način!!! To jest, dok epidemijska stihija teče kroz svoje rezervoare (ljudi a i neke životinje), da uradimo ono što je moguće! Stručnjaci nek je izučavaju i na osnovu naučnih saznanja preoblikuju i potiskuju u saradnji sa građanima. Tako da nam svima zajednički prioritet bude NAŠE zdravlje a odmah zatim i NAŠA ekonomija. NAŠ OPSTANAK. Takođe i da nađemo načine da svima, a posebno našim mladima olakšamo djetinstvo i mladost, kao i da pričuvamo naše stare. Da onima koji su u nemaštini solidarno pomognemo i barem maske obezbijedimo.

Zašto to jednostavno ne bismo i učinili dragi građani? Eda li nas? Ima li vas? Novi sojevi ubrzavaju, a vi???

Dižem glas jer mnogi građani ćute i trpe, nemajući snage da se sami izbore za svoje osnovno pravo da budu zaštićeni od zaraznih bolesti, u skladu sa propisima!

U poslednje vrijeme, a posebno sa pojavom novog brzoširećeg soja SARS-CoV-2, mnoge razvijene zemlje uvode kao obavezu da se u javnom prevozu i prodavnicama nose maske sa najefektivnijim filterima (N95 ili FFP2). Osim zdravstvenim radnicima ove maske se preporučuju i osobama koje su u visokom riziku da se razbole od teške forme kovida-19.

Maske sa izduvnim ventilom (onaj plastični „čep“ koji mnogi zovu „filter“) se ne preporučuju jer se prilikom izdisanja kroz njega izbacuje nefiltriran vazduh, dok se pri udisanju jedan silikonski poklopčić priljubi uz plastični okvir sprečavajući udisanje kroz taj ventil, tako da se udisanje odvija kroz ostali dio maske, koji obavlja ulogu filtera. Ja imam nekoliko takvih maski, i da ne bih ugrožavala druge svojim izdahnutim vazduhom kroz navedeni ventil, zalijepila sam iznutra na njegov plastični okvir širu ljepljivu traku i tako riješila problem.