Platforma „Topaz Driller“ približava se crnogorskim teritorijalnim vodama. Čekamo je kao Kubanci kad su u jesen 1962. čekali brodove SSSR-a koji su trebalo da probiju američku pomorsku blokadu Kube. Dakle, puni strepnje zbog onoga što će da uslijedi. Ekološki aktivisti kažu: biće uništena flora i fauna Jadranskog mora, predstavnici italijansko-ruskog konzorcijuma „Eni/Novatek“ koji će obaviti istražno bušenje i naše Vlade vele da je sve pod kontrolom.
Skloniji sam da vjerujem ekolozima.
A najviše vjerujem u obnovljive izvore energije. Bar i ostali gradovi na primorju imaju u prosjeku više od 250 sunčanih dana u godini. Mogli bi solarnom energijom da snabdijevaju čitavu Crnu Goru. Poput Maroka koji već 40 posto energije crpi iz sunčeve svjetlosti.
* * *
Bio sam umeračio da gledam posljednju TV debatu pred izbore u Nikšiću, ali sam odustao kad sam vidio da samo voditelj i jedina učesnica nose masku. Mislio sam da je ta vrsta prepotencije, pa i neke vrste bahatosti, prošlost…
* * *
Premijer, bez obzira što je učen čovjek, nikako da shvati da je – premijer i da je javna, najjavnija ličnost u ovoj zemlji. Za sada ga abolira jedna lijepa osobina, neviđena u crnogorskoj politici – umije da se izvini. Za razliku, recimo, od njegovog pretprethodnika, koji tu riječ nikad nije izustio, bar ne na domaćoj sceni, još od onda kad je za italijanske mafijaše kazao da su turisti koji su došli na odmor u Crnu Goru, pa sve do onda kad nije zaustavio gnusnu hajku na jednu damu, nego je „dosolio“ ili kad, recimo, nije rekao istinu o svojoj of-šor kompaniji na Kipru...
* * *
Bilo mi je žao što SDP nije u vlasti. Zbog stabilnosti parlamentarne većine i nekog balansa koji nam je neophodan. Više ne žalim. Izgleda da je SDP tamo gdje mu je mjesto.
* * *
Oduvijek je bila privilegija živjeti u Baru. Makar samo zbog šetnje pored mora koja je u doba korone ljekovitija nego ikad.
„Ko je imao sreće da se jutros probudi u Baru, ne treba više ništa da traži od života. Više od toga bilo bi neskromno.“
I po ovom citatu vidi se da nikad nisam znao koja je početna a koja krajnja tačka najpoznatije jugoslovenske pruge...
* * *
Vjerujem u porodicu i instituciju koja se zove brak. I uvijek se rastužim kad čujem da je neki brak okončan razvodom. Sve više i na ovim prostorima ljudi se razvode. Kažu da je i najgori razvod bolji nego loš brak. Vjerovatno, ali znam i da su, u tom slučaju, djeca najveći gubitnici.
Poslije dužeg vremena pojavio se jedan bračni par koji po glumačkom umijeću, ljepoti i harizmi može da stane uz bok čuvenim bračnim parovima, kojima smo se, svojevremeno, divili, a koje su činili Olivera i Rade Marković, i nešto mlađi, Milena Dravić i Dragan Nikolić. To su Sloboda Mićalović i Vojin Ćetković. Prvi par se razveo, drugi je ostao zajedno sve do Prletove smrti. Navijam da treći odoli svim iskušenjima koja ga očekuju u vremenu zla i tabloida...
* * *
Što pamtim iz prošle godine? Ništa. A iz one prethodne? Putovanje u Ameriku. Samo putovanja zaustavljaju vrijeme. Zato vrijeme pod koronom brzo i bez otpora prolazi. Valja se kao bezlična masa i ostavlja pustoš za sobom.
Bonus video:
