Sve miriše na novu 2018. godinu. Hladno je, uveče na ulicama nema nigdje nikog, tek poneki užurbani prolaznik. Istina, grad još nije „odjenut u novogodišnje ruho”. Iskreno se nadam da će biti okačeni novi ukrasi, jer bi oni stari, udruženi sa zakrpljenim ulicama na kojima, kao zlatan zub, štrči novo parče asfalta, asocirali na siromaštvo, rezignaciju, na Disa iz pjesme „Ne marim da pijem“:
„I pritisne očaj, sam bez moje volje, ceo jedan život, i njime se kreće;
uzvik ga prolama: 'Neće biti bolje, nikad, nikad bolje, nikad biti neće'.“
Čitava koncepcija vladanja ovih koji to rade skoro tri decenije zasniva se, zapravo, na onoj Njegoševoj: „Zlo se trpi od straha gorega“. Upravo iz njihovih redova, žbiri i telali, puste niz čaršiju, onda kad treba, direktno ili od uva do uva, ono zabrinuto: “Ovi nisu dobri, ali ko da dođe mjesto njih? Oni drugi su duplo gori!“
I da bi to ilustrovala, vlast s vremena na vrijeme promijeni direktore škola, nekih ustanova kulture, raznih državnih preduzeća... I stvarno dođu gori: još manje razboriti, a još više osioni i odani.
I stalno živimo u strahu da ne bude kakve promjene, da nam ne dođu gori.
Evo, i ja jedva čekam da prođe ova 2017. godina koja me u nekoliko mahova isprepadala i napunila stresom, ali prosto se bojim da je prozovem, da kažem dvije-tri grdne riječi za nju, i da zaželim da 2018. bude bolja. Jednostavno, nisam naučio na bolje.
* * *
Baru fali pozorište poput Zetskog doma na Cetinju. Glomazna, neakustična, memljiva dvorana Kulturnog centra i neuslovna sala Zavičajnog muzeja, sa neudobnim stolicama, odbijaju svaku pomisao na istinski pozorišni ugođaj.
Osim višenamjenske pozorišne zgrade, da se što pitam, izgradio bih prugu Bar – Virpazar, istom trasom kao nekad, preko Sutormana. Bila bi to, vjerujem, najveća turistička atrakcija na jugu Crne Gore, ako ne i na Crnogorskom primorju.
* * *
Prvi put ovog decembra, poslije mnogo godina, morao sam da, ulazeći u zgradu Opštine Bar, uključim mozak. Ranije, kad je trebalo da obavim bilo kakav porodični administrativni zadatak, bilo je jedino bitno da nađem kumaru Stevana Kalinića. Svratim do njega na kafu ili čašicu, saopštim mu o čemu se radi i – sačekam. On bi, sa onim širokim osmijehom za dobrodošlicu, iz kojeg isijava dobrota, lako, bez suvišnih riječi i isticanja svoje uloge, obavio to što treba, zadovoljan što je pomogao kumari, ali i svakom drugom ko bi mu se obratio.
A ja sam iz Opštine odlazio srećan što postoje ljudi kao Stevo, filantropi, koji su spremni da budu od koristi bližnjem, ako treba, i na sopstvenu štetu. Znam: Steki to radi isključivo po nalogu svoje mirne savjesti i čiste duše, čistije od onog netaknutog snijega gore na vrhu Rumije.
Ne vjerujem da ima Baranina koji, kad sretne Steva, ne pomisli: „Danas će mi se nešto lijepo desiti!“
I još nešto: uzdam se u Boga da će Stevo Kalinić “ojaditi“ Fond PIO.
Makar jedno 40 godina.
* * *
Nevrijeme sve češće destabilizuje susjedne zemlje: Srbiju, Hrvatsku, Albaniju, Italiju, pa i malo udaljeniju Grčku. Mora da je Bog bio mnogo dobre volje kad je stvarao ovo parče zemlje koje se zove Crna Gora. Uprkos svim našim grijehovima relativno rijetko nas pohode vremenske nepogode i prirodne stihije...
* * *
Da je poživjela, majka bi ovog 17. decembra napunila 90 godina. Ali, već četiri i po godine počiva na Gvozden brijegu, kraj svog supruga. Nema dana kad se ne sjetim svojih roditelja. Uglavnom povodom nekih sitnica.
Majčin štap stoji u hodniku i pored njega prođem makar deset puta dnevno. Zajedničke fotografije, među kojima je i ona najljepša, na kojoj su njih dvoje sa petoro unučadi, gledaju me čim podignem glavu sa dvosjeda u dnevnom boravku.
Bio sam prije neki dan na zelenoj pijaci i kod Dragice, kod koje trgujemo godinama, kupio kiseli kupus, djelo njenog muža Milovana. On to veoma dobro radi, ali niko nije pravio kiseli kupus kao moja majka. Moje učešće u tom majstorstvu bilo je utoliko što sam je vozio na starobarsku pijacu gdje je pažljivo birala glavice kupusa koji je morao da bude isključivo iz Mikulića.
Prošlog četvrtka u sali Dvorca na Topolici obilježen je vijek od rođenja Dušana Kostića. Jedna cura govorila je njegovu pjesmu „Ponekad“, u kojoj ima onaj čudesan stih: „Ponekad mi se učini da je sve tako brzo bilo - meteor koji je u tavno krilo voda i trava pao.“ Majka mi je nekoliko dana pred smrt rekla: “Znaš li kako je prošao moj život? Kao da sam na ova vrata ušla, a na ona izašla.“
* * *
Evo, da se okuražim: “Srećna vam nova, bolja, 2018. godina!“
Bonus video:
