Mnoge stvari nisu jasne u današnjoj Crnoj Gori. Svako na svoj način tumači patriotizam i izdaju, poštenje i lopovluk, moral i nemoral. Ipak, posebno zbunjuje to što jedna grupacija, koja za sebe kaže da baštini antifašizam, glorifikuje Krsta Popovića, a ne njegovog sina Nikolu. Jer, Krsto je sarađivao sa fašistima, italijanskim okupatorima, a Nikola je bio komandant Omladinskog bataljona. Antifašisti iz NOR-a, 1941-1945, govorili su da će Krsto, osim po izdaji i junaštvu, koje mu nisu sporili, ostati upamćen po tome što je iznjedrio omiljenog partizanskog komandanta, narodnog heroja Nikolu Popovića.
* * *
Izboriće se Crna Gora, prije ili kasnije, s kriminalom, na dobrom je putu da dobije i sposobnu i nekorumpiranu vlast, ali po pitanju protekcionizma i nepotizma, ostaće još dugo talac naših navika, predrasuda, uskogrudosti... Za sve što bi trebalo da obavimo prvo pomislimo poznajemo li nekog da nam to sredi preko veze, bez čekanja, po mogućnosti za nešto manje para, itd. I tu se ništa godinama, decenijama, ne mijenja. Ukoliko slučajno naletimo na principijelnog čovjeka koji se ponaša odgovorno – „ni po babu ni po stričevima“, odmah mu prilijepimo etiketu da je „neučinjen“.
* * *
Kad vam prijatelj saopšti da je neko njegov napustio ovaj svijet, brzo dodaje: „Umro je prirodno“, da naglasi da nije preminuo od korone, kao da i smrt od korone nije prirodna. Ali, nekako nam je lakše ako nam neko blizak umre od bilo koje druge bolesti, pa makar to bio i kancer. To znači da se tu ništa nije moglo. Sudbina. A smrt od korone kao da podrazumijeva da smo i sami malo poradili na toj sudbini.
Da se pazio, da smo ga pazili, da se na vrijeme javio, da su ga bolje liječili i mnogo drugih „da“ rovare po mozgu i ne daju mira...
* * *
Ne čitam i ne pišem, malo šetam, bjesomučno igram šah na minut, loše spavam zbog alergije, ni u Radio ne idem sa nekadašnjim elanom... A, opet, da citiram Maksima L, sa jedne od naših brojnih promenada: „Mićašu, lijep li je ovaj život!“
Mislim da će me prvo putovanje vratiti u normalu. GB, USA ili SLO, pitanje je sad?
* * *
Iz „Barskih priča 3”: Kačenje
Petorica prijatelja pošla su jednim starijim „golfom 2“ da čestitaju useljenje u novu kuću Vesku Đ. Malo im je bilo tijesno, jer nijedan nije imao ispod stotinu kila, ali su bez problema stigli kod čazbenog domaćina. Ostali su pet-šest sati, po sistemu „zdrav ja, zdrav ti“ i uz obilatu hranu.
Kad su konačno završili posjetu, domaćin ih je, kako crmnička tradicija nalaže, ispratio. Ali, samo što je krenuo, „golf“ je odozdo zakačio šoder.
„Moga si, Vesko, kad ti dolaze kumovi i prijatelji na čestitku, i kad si već sazida novu kuću, malo popravit i ovu džadu, da ne kačimo kolima.“
„Bogami, kad ste dolazili, nijeste kačili!“
Bonus video:
