Kleveta

Ni zime nisu što su nekad bile. Ne pamtim kad smo se jorganom pokrivali do kraja maja.

* * *

Već godina od korone, već revakcinacija, već jun, već ljeto, već ovaj mali kreće u školu, već zimska garderoba, već kićenje jelke, već Božić, već ljubičice, već tucanje jajima, već vrućine i tako ukrug, snebivamo se kako vrijeme brzo prolazi. Ali to kao da nas ne dotiče, kao da nema veze s nama, samo se isčuđavamo, kao da sekunde ne otkucavaju i dok to govorimo. Ne činimo ništa da usporimo vrijeme, da ga osmislimo, da mi gospodarimo njime a ne ono nama. Ušli smo u kolotečinu iz koje, uprkos povremenog batrganja, nema izlaska. Prepuštamo joj se bez većeg otpora.

A vrijeme curi...

* * *

Jedna pedagoškinja se često vrati ozarena sa svog radnog mjesta u školi: „Bože, koliko ima pametne, vrijedne i vaspitane djece!“ I to je nesumnjivo tačno, u velikoj većini su dobra djeca. Samo, lakše dolaze do izražaja ona druga.

Nedavno su neki mladi ljudi očistili najljepše šetalište u Baru, od marine do Malog svetionika. Za dva sata sakupili su stotinu velikih komunalnih kesa. Jedan od njih, Aleksandar Kapa, kaže da su napunjena dva kamiona smeća i da ima još da se čisti. I ne može da shvati ko to baca, uglavnom plastične i staklene flaše, i iz kakvog poriva.

Mada sam na tom potezu gledao pretežno tinejdžere sa flašama u rukama, možda smeće za sobom ne ostavljaju samo oni nego i malo stariji... Ali, bez obzira na akciju čišćenja, dva kamiona i medijsku potporu, nekako je vidljiviji „učinak“ onih koji bacaju smeće od onih koji ga sakupljaju.

* * *

Otići će Crna Gora u 22. vijek, pa u 23-ći i sve naredne, ali s njom će tamo stići i naš mentalitet koji se vjekovima ne mijenja i koji, s vremena na vrijeme, pokaže svoje pravo lice, kao nedavno na podgoričkom trgu kad su razgrabljene one saksije s cvijećem.

Izgleda da smo se poniženo svi osjećali osim onih koji su se tukli za saksije.

* * *

I mene polako napušta optimizam da će se ova zemlja u skorije vrijeme izmiriti. Razlika između dvije Crne Gore, bojim se, sve je veća, otprilike kao između nekadašnjih litija i sadašnjih auto-kolona.

* * *

Latinska poslovica kaže: Fama volat – Glas leti, ali nikad glas nije brzo letio kao u ovo doba, i dobar i loš. Na dobar glas niko ne obraća naročitu pažnju, ali se loš pamti, umnožava, dopunjuje… Posebno ako je neistinit. Danas svako svakoga može da okleveta, svaki nitkov može da udari na prava čovjeka, ne važi više ona Njegoševa: „Đe izdajnik bolji od viteza?” Uzalud se oklevatani brani da to nije istina, da je izvučeno iz konteksta ili uopšte nije rečeno ili se nije dogodilo. Kleveta se lijepi uz njega gdje god da pođe i ma šta da radi i nikako ne može da je se otrese. Većinu ljudi i ne interesuje njegov demanti, njegov vapaj, oni su na osnovu klevete stvorili sliku i nema te očiglednosti koja ih može natjerati da je izmijene. A i ne žele.

* * *

Na gradskom groblju Gvozden brijeg sahranjen je dr Milenko Mimo Vukotić, omiljeni dječiji stomatolog, dugogodišnji predsjednik Atletskog kluba „Mornar“ i nekadašnji talentovani srednjeprugaš. Umro je u Beogradu, u osamdeset drugoj godini.

Bio je oličenje urbanog Bara, vrsni a nenametljivi intelektualac, blijedog, produhovljenog lika i gospodskih manira.

Posjedovao je enciklopedijsko znanje. Za svaku nedoumicu, posebno iz oblasti sporta i kulture, mnogi Barani konsultovali su njega, bio je njihov „gugl“ prije ere interneta. Pričali su očevici da ga je jedan iskusni vodič grupe jugoslovenskih turista u muzeju „Prado“ zamolio da preuzme njegov posao shvatvši da barski stomatolog mnogo više zna o čuvenom madridskom muzeju i njegovim eksponatima.

Bio je, kako zapisa dr Ljubo Živković, veliki sin velikog oca. Njegov otac Stevo bio je jedan od najomiljenijih profesora u vijek dugoj istoriji Barske gimnazije.

Ako se sa ovog svijeta može otići spokojno, onda je sigurno to učinio Mimo Vukotić. U mislima sa suprugom koja ga je čitav život obožavala i čuvala od svih nemira i koja bi, kako je to kazala nad njegovim odrom, i disala mjesto njega, da je mogla, onih posljednjih, teških dana u Zemunskoj kovid bolnici, i sa četvoro po svemu uzorne djece, koja su ispunila očev nikad izrečeni zavjet – da, prije svega, budu dobri ljudi.

Po želji doktora Mima, osim supruge od njega se oprostio i trubač, svirajući legendarnu kompoziciju „Tišina“ ("Il Silenzio"). Zvuke trube koji su se razlivali po Gvozden brijegu, pratila je nestvarna tišina kao posljednji čin otmenosti vrlog doktora zbog kojeg je tako dobro biti Baranin.