Zima je 2021. godine u Podgoricu stigla 15. januara. Sjeverni vjetar probija do kostiju. Svi planovi vezani za odlazak u prirodu padoše mi u vodu. I na primorju duva, tako da ni odluka kojom se dozvoljava međugradski saobraćaj, a kojoj sam se najviše obradovala, nije pomogla. Sjedeći pored toplog šporeta, uz pomoć fotografija, vratih se 5 mjeseci unazad, u sedam ovogodišnjih durmitorskih dana. Pisala sam o njima već. Stalno im se vraćam. Oni me drže do narednog ljeta. U prethodnoj priči o ljetu 2020. na Durmitoru ostavila sam priču o ova tri jezera za kasnije. Bilo je previše materijala da se nagura u jedan blog. I tako… dođoše na red i ona.
U svim turističkim vodičima, kao i na turističkim geografskim kartama piše da se u nacionalnom parku Durmitor nalazi 18 ledničkih jezera. Tri od ovih 18 su periodična. Postoje razna sporenja oko toga da li pojedina jezera pripadaju Durmitoru ili Sinjajevini (Sinjavini), koje su granice nacionalnog parka itd. Ja se u to nisam upuštala. Moj jedini cilj je bio da ih sva lociram i obiđem. Modro i Srablje su mi stalno izmicala. Ugledala bih tablu na putu ka prevoju Sedlo, ali jezera nisam uspijevala da uočim. Prošlog ljeta, čim sam ostavila stvari u hotelu, da bih iskoristila auto (i šofera ) koji su mi na raspolaganju bili samo jedan dan, krenuli smo da nađemo ova dva, meni već mitska jezera. Na putu između Žabljaka i prevoja Sedlo, prije nego što se prođe uzvišenje Stožina koje se uzdiže iznad desne strane puta, sa lijeve strane se nalazi poveće proširenje. Dovoljno je veliko da se na njemu parkira nekoliko automobila. Tu se nalazi i info tabla o kružnoj turi koja obuhvata jezera koja smo namjeravali konačno da upoznamo.
Ovo je djelovalo prelako. S mjesta gdje se ostavi auto, staza se naglo spušta u Pošćensku dolinu do Suve lokve. Dolje ispod nas vidjeli smo čobanicu i krave. Prizor koji je poslednjih godina rijedak, a koji me uvijek oduševi.
Suva lokva je periodično jezero koje u vrijeme padavina zna da djeluje prilično impozantno. Razlog za to je što je dosta dugačko dok mu je dubina, i u najboljoj varijanti jezera, samo 1 metar. Bar tako kaže jedna ista rečenica koju sam pročitala u bar 6 tekstova. Imala sam prilike da vidim Suvu lokvu i kad nije suva, ali početkom avgusta prošle godine na mjestu gdje se povremeno plavi jezero, vode je bilo samo u tragovima.
Idući pored Suve lokve iznenadio nas je široki put koji se tuda pružao. Kasnije smo shvatili da je u pitanju vodovod. Vodovod je neophodan, to niko ne spori. Ali, da li se moglo to odraditi manje upadljivo i bez ovolikog narušavanja ljepote predjela? Ja sam smatrala da jeste. Muž mi nije dao za pravo. Kaže: to je samo zemlja koja je iskopana dok su se postavile cijevi i vratila se. Pokriće je trava brzo. Neću mu vjerovati na riječ dok se u to ne uvjerim za godinu, dvije. Nisam htjela to ni da fotografišem, ali mi se omaklo u jednom ćošku.
Na putu do Modrog jezera smo naišli i na ostatke starog vodovoda. Brzo smo stigli i do jezera. Lijepo jezerce, nevjerovatno uklopljeno u okolinu. Upravo mu okolina i dodaje nekoliko ocjena na “umjetnički dojam”. Najljepši prizor je prema zapadu gdje je smještena Sedlena greda. Iznad jezera, sa južne strane se pruža Ranisava. Preko puta, sjeverno, uzdiže se Stožina. Baš smo se pitali penje li se ko na nju da bismo uveče vidjeli fotografije naših prijatelja iz Male družine sa uspona na Stožinu. Nevjerovatna slučajnost. Samo, peli su se sa suprotne strane tako da se nismo mogli vidjeti.
Nisam vidjela patke koje se spominju u skoro svim tekstovima na internetu u kojima se spominje Modro jezero. Nije mi jasno zašto bar neko ne sastavi svoju rečenicu nego copy-paste metodom popunjavaju tekst. Veći dio jezera je prekrila trava i bojim se, ako se ništa ne preduzme, da će jezero u velikoj mjeri izgubiti na ljepoti. Potrebni su preduzimljivost i altruizam koji su spasili Zminičko jezero. U svakom slučaju, jezero je prelijepo, a dolazak do njega više nego lagana šetnja, te ga svako može obići tokom boravka na Žabljaku. Posebno oni koji nisu za neke velike visine. Po karti koju smo vidjeli na početku staze Srablje jezero je trebalo da bude oko 400 metara udaljeno od Modrog jezera. Pratili smo markaciju i pošto ni poslije 800 metara nije bilo traga ovom drugom jezeru, pomislili smo da je presušilo. Inače je godina bila sušna, a nivo jezera toliki da su se Malo i Veliko Crno jezero razdvojili još u aprilu, čini mi se. Išli smo prema Valovitom jezeru, a onda smo se na putu ka njemu iznenada predomislili i odlučili da se još malo zadržimo pored Modrog jezera, a da na Valovito bacimo oko s puta. U povratku smo naišli na stado ovaca.
Dok sam pokušavala da napravim što bolju fotografiju stada, s desne strane sam ugledala jednu životinju za koju, zbog udaljenosti, nisam mogla da utvrdim da li je pas, vuk ili nešto treće. Munjevito sam promijenila objektiv (rijetko brza reakcija) i kao strijela se stuštila uz jedno uzvišenje da što bolje vidim o čemu se radi. :). Škljocala i škljocala, a u jednom momentu sam tačno vidjela kako mi se iskesio i rekao: Makni mi se s mrtva života!!!
U anketi koju sam postavila na fejsbuk to veče prevladalo je mišljenje da se radi o vuku. Mještani su odbili ideju o kojotu jer im nije bilo poznato da ih ima na Durmitoru. Moji sestrići koji su bili najuporniji u internet pretrazi rekoše mi da je u pitanju crveni vuk. Ne sjećam se ko mi je natuknuo da se ovako “usukao” jer je sezona parenja u toku.
Neke krave su mirno preživale dok su druge pasle potpuno nesvjesne prisustva krvnika u blizini. Vuk mi je uljepšao dan pa sam lakše podnijela činjenicu da nisam uspjela da vidim Srablje jezero.
Vratili smo se do auta i odvezli do Sedla. Na Sedlu je bilo dosta magle. Duvao je i jak vjetar koji se u dolini uopšte nije osjećao. Izašli smo samo na tren, ali smo se munjevito vratili. Vrata od auta smo jedva zadržali u ruci.
Mislili smo da zbog vjetra nećemo uspjeti ni da fotografišemo Valovito jezero, ali smo se iznenadili koliko mu je oslabila snaga do klupice pored izvora Studenac sa koje se lijepo vidi Valovito jezero. I ono je bilo neuporedivo manje nego inače, ali, kao i većini jezera na Durmitoru, okolina u velikoj mjeri doprinosi njihovoj ljepoti.
Vratili smo se sa izleta skroz zadovoljni. Ja još uvijek uzbuđena zbog vuka i svoje nevjerovatno brze reakcije (koje me ne krase inače). Odmah sam na fejsbuk postavila album sa fotografijama da upoznam prijatelje sa novootkrivenim ljepotama. Javio se moj drug Vanja, koji zna moju opsjednutost jezerima: “Gdje ti je Srablje?” “Presušilo” “Sumnjam. Nego ga niste vidjeli” “Pratili smo markacije”. I onda mi je Vanja detaljno objasnio da je Srablje tu, blizu Modrog. Sakrilo se u samom podnožju, okruženo šumom. Sjutradan sam angažovala sestričinu Zoju, sa freškom vozačkom, da mi pravi društvo do jezera. Strah od neiskusnog vozača bio je daleko manji od želje da konačno i pored Srabljeg jezera stavim štrik. Zoja kao vozač je i kod mene položila toga dana. Parkirali smo se na isto mjesto, stigli do Modrog i prateći Vanjina uputstva našli i Srablje jezero. Malo smo se izlomatale. Malo nagađale, probale tamo i ovamo i stigli do njega. Jezero nije od onih za koje se kaže: “Oduzima dah”. Ali, to je jedno od 18 durmitorskih jezera i ja sam bila prezadovoljna što sam uspjela da ga pronađem.
Kažu da je voda Srabljeg jezera ljekovita kada su u pitanju kožna oboljenja. Ne znam da li su nekad ispitana hemijska svojstva jezerske vode i naučno potvrđena narodna vjerovanja. Nije teško bilo. Obišle smo jezero u potrazi za markerom ili putokazom koji bi one koji prate markiranu stazu naveo na ovo jezero. Možda smo ja i Duško, kao što nam se ne dešava rijetko, nešto previdjeli. Nismo uspjele da uočimo ništa. Valjalo bi, bar za sledeće ljeto, da oni koji brinu o markacijama postave neku strelicu i nekoliko markacija. Šteta da Srablje jezero ostane ovako sakriveno.
Vraćajući se ka autu ponovo sam uočila brojne neobične stijene koje su nas pratile tokom pola kruga ove kružne staze. Voda i led su vjekovima vajali i izvajali ove oblike. Ponegdje su se umiješale i biljke koje su uspjele da se ubace u ta remek djela prirode i naprave ih još zanimljivijim.
Kad grane proljeće i kad se istopi snijeg, ako vas put ovuda nanese, parkirajte auto. Prošetajte. Nećete zažaliti, dajem vam riječ.
Bonus video:
