Treća – sreća! Kažu da je tako. Ponekad i biva. Tek kad sam treći put posjetila Ulcinjsku solanu, uspjela sam da uživam u onome što je trenutno glavni adut Solane – ptice. I ranije sam imala priliku da sporadično i iz daljine fotografišem poneku čaplju ili galeba, ali ovaj put…
Pisala sam o Solani početkom maja. Osvrnula sam se na dva susreta sa njom i napisala o svemu onome što se sa njom dešavalo u proteklim vremenima. Pokušala sam da to osvijetlim sa svih strana. Neki, kojima je Solana bitna, kažu da sam to dobro uradila. Jedino što mi je u tom blogu nedostajalo su bile ptice. Planirala sam da se vratim na Solanu u jesen u nadi da će mi se posrećiti bar sa jednom dobrom fotografijom. Sredinom oktobra, jednog subotnjeg jutra, nismo bili lijeni. Uranili smo i krenuli prema Ulcinju malo poslije 6 sati. Na kapiju Solane smo stigli u 8h. To je ovih današnjih 7h. Bilo je prohladno, a pomalo je duvao i vjetar. Kako to često biva, komentarisali smo da bi nam kape baš dobro došle, ali ih ne ponesosmo.
Čim smo se odmakli od ruševnih zgrada bivše fabrike za preradu soli, nešto nam je u vidiku prifalilo. I onda smo shvatili: nema vagona, nema naprave za prevoz soli. Nema onoga što je, pa makar i zarđalo, budilo nostalgiju i podsjećalo na nekadašnju osnovnu namjenu ovog mjesta – proizvodnju soli.
Nekoliko dana kasnije sam pročitala da je stečajni upravnik sve ovo prodao u staro gvožđe. Kao i uvijek kod nas, ovu prodaju su pratile određene kontraverze. Ali, neću o tome ovom prilikom.
Kada smo u aprilu bili u Solani, rečeno nam je da flamingose možemo vidjeti tek posle 4 km hoda. Tad smo došli prekasno za to, ali tih 2-3 km koliko smo prošetali nismo ih ni naslutili. Očekivali smo da će i toga jutra biti tako i pripremili smo se na to. Kako smo se oduševili kad smo samo poslije par stotina metara ugledali prve flamingose.
Čuh neki žamor i pogledah prema gore. A na žici, šćućurene jedna pored druge, sjede ptice. Bile su previše sitne i udaljene, a sunce još ne bijaše izašlo, tako da mi ni knjižica Ptice Crne Gore koju sam ponijela sa sobom, nije pomogla u njihovoj identifikaciji.
Tu i tamo proletjela bi po koja mala čaplja. Ali, ja sam sad htjela više. Samo su me interesovali flamingosi i pelikani. Ipak, ova velika bijela čaplja je uspjela da mi privuče pažnju.
Odjednom iznad nas proleće nekoliko glamingosa. Škljocala sam u nadi da će bar neka fotografija uspjeti. Ne mogu vam dočarati ljepotu flamingosa u letu. Fotografija je tu nemoćna. Možda, da sam se sjetila da napravim snimak. No, sporo reagujem. Ipak, bila sam zadovoljna i ovim što sam uspjela da ovjekovječim.
Pošto smo planirali da napravimo krug i obiđemo cijelu stazu, na prvoj raskrsnici smo produžili pravo. I onda oduševljenje beskrajno: veliko jato flamingosa u dometu naših očiju i mog (ne naročito dobrog) objektiva. Prva grupica flamingosa je bila sivo-bijele boje dok su ovi bili bijeli sa diskretnim crnim, a neki čak i sa crvenim detaljima. Njih je bilo najmanje i izgledali su najegzotičnije. Iako smo zaustavljali i disanje ipak su nas primijetili i poslije malo premišljanja – odletjeli.
Potpuno okupirani ovom grupom flamingosa s lijeve strane puta, umalo smo propustili ovog samotnjaka sa desne strane, koji je kulirao imajući za sebe veliku površinu vode. Pozadina se potpuno uklapala u ambijent pa je cio prizor ličio na neku sliku.
Prvobitni plan je bio da uhvatimo krug od oko 16 km kako je pisalo na karti. No, ogromne kiše koje su padale neposredno prije naše posjete podigle su nivo vode toliko da je u gornjem dijelu i dio staze bio mjestimično prekriven njome. Baš kad je trebalo da se odlučimo kuda dalje nedostajali su nam putokazi, jer je bilo više slijepih puteva. No, nije bilo ničega. Morali smo se osloniti na intuiciju. Ona nam je rekla da se vratimo do prvog skretanja i da iz dva polukruga uspijemo da izvučemo ono što možemo. Dok smo se spremali da krenemo nazad preko nekog šipražja, tik iznad naših glava, opet je proletjelo jato predivnih flamingosa. Možda malo pretjerujem sa ovim fotografijama, ali ja sam bila očarana.
Vratili smo se dio puta nazad i skrenuli ka kućici u kojoj je smješten uređaj za prečišćavanje vode. I ovdje smo naišli na samotnjake, sivo-bijele flamingose. Nekako smo stekli utisak da oni ne vole gužvu. Sami ili u paru. Za razliku od ostalih.
Tokom dotadašnje šetnje preletio bi iznad nas poneki pelikan, ali smo odjednom vidjeli više njih. Ne znamo šta ih je prepalo (mi nismo, jer nas je dijelilo šipražje) ali su odjednom počeli da izlijeću ispred nas. Zbunili su me pa sam malo zakasnila sa reakcijom. Ali, šta je, tu je. I pelikane sam upisala na listu viđenog.
Prošli smo pored kućice i nastavili dalje stazom. Sa ove strane je bila veća gužva. Preovladavali su flamingosi sa crvenim detaljem na krilu, ali je ovdje vladao i suživot. Svakoga je tu bilo i svi su bili zadovoljni. Svako svoj posa’, što bi se reklo. Malo su bili podalje od nas, ali smo uspjeli da registrujemo kormorane, sive i bijelo-crvene flamingose, čaplju, galeba. Dalje nije imalo svrhe da se ide. Krug se nije mogao zatvoriti zbog previše vode, a i ptice su bile puno dalje od obale nego u prvom dijelu. I tako odlučismo da smo dosta vidjeli. Da smo vidjeli mnogo više nego što smo se nadali da hoćemo. Poslije puna 4 sata šetnje i fotografisanja krenuli smo prema kapiji. Tada sam ugledala novu kalimeru kojoj sam se mnogo obradovala jer su one u Port Mileni skoro sve srušene. Ne mogu da shvatim da se dopustilo da taj simbol Ulcinja, nezaobilazan detalj sa razglednica iz tog mjesta, jednostavno propadne. Sa desne strane se vidjelo brdo Možura, koje je zbog malverzacija tokom gradnje vjetrenjača na njemu postalo poznato širom svijeta. Nažalost, ne po dobru. Ispred sebe smo vidjeli dio Ulcinja, grada kojeg mnogo volim i rado i često mu se vraćam.
Tako se završio naš izlet u Solani. Prepuni pozitivne energije i životne radosti (možda ovo zvuči kao fraza, ali smo se stvarno tako osjećali) vraćali smo se kući. Jedva sam čekala da vidim kako su ispale fotografije. Ne znam za vas, ali ja sam zadovoljna. U datim uslovima. Zaključak koji smo donijeli: potrebni su nam bolji dvogled i bolji objektiv. Dako ih nabavimo do proljeća. Pa kad stignu ptice iz Afrike da se opet bacimo na posmatranje i fotografisanje. Da se priključimo rastućem svjetskom pokretu birdwatcher-a.
Bonus video:
