Danima planiram da pišem o ovoj turi, ali ne znam kako da počnem. Odakle da počnem? Planirala sam da ovaj blog bude potpuno drugačiji od svega što sam do sad pisala. Mislila sam, kad krenem… neću se zaustaviti. Iskuljaće sve ono što četrdeset i kusur godina čuči u meni. Jer veza između mene i Čakora se teško može opisati. Trebalo bi da napišem roman da bi drugi to, možda, shvatili. Tek, čuvena rečenica iz toga doba kojom se prikrajčivao TV Dnevnik: “Put Murino-Čakor-Peć je zatvoren (ili otvoren) za saobraćaj” je za mene bila od najvećeg značaja u mom tadašnjem životu. Sa ove strane Čakora sam bila ja, a sa druge roditelji i sestre. I sve prođe. Sve se zaboravi. Misliš da se zaboravi. I onda čuješ riječ “Čakor” i slike nagrnu. No, veoma rijetko ga je iko spominjao od kad je, po završetku bombardovanja, saobraćaj tim putem prestao da funkcioniše. I onda su ga se sjetili planinari. PSK Montenegro guide je išao čak dva puta, ali se nisam osjećala spremnom (ni fizički ni psihički) na taj korak. Na insistiranje moje “drugarice po planinarenju” Sanje krenuh u pohod Čakoru početkom oktobra. Iz centra Murina ka Čakoru se skreće lijevo. Ranije je tu stajala velika tabla na kojoj je Peć bila prekrižana, ali je ovoga puta nisam primijetila. Prošli smo kroz Gornju Rženicu. Selo Velika smo posmatrali sa visine, ali se nismo zaustavljali radi fotografisanja i pored brojnih prelijepih prizora. Ostavili smo ga za povratak. Knedla u grlu mi se pela sve više i malo je falilo da dođe do provale emocija, ali sam ipak, iz pristojnosti prema saputnicima, a i istrenirana da loše emocije držim u sebi, ostavila to za drugu priliku. I tako se ovaj blog vratio na početak i nastavlja dalje kao moj uobičajeni blog o šetnjama i ljepotama prirode Crne Gore.
Prevoj Čakor dijeli planinu Čakor (1849 mnm) i Mokru goru. To je prevoj koji je i u SFRJ bio najviši prevoj kojim se odvijao redovni saobraćaj. Logično je da je zbog visine većim dijelom godine bio u prekidu. On je bio najkraća veza kojom su se jugoistočna Srbija, Kosovo i Makedonija povezivale sa Jadranskim morem. Put Murino-Čakor-Peć je pušten u rad prije skoro 100 godina, 1925. godine. Svečanom otvaranju je prisustvovao i kralj Aleksandar Karađorđević o čemu govori spomen ploča na spomeniku. Prema Kosovu, iako ne postoji nikakav znak zabrane, se ne može jer ne postoji granični prelaz. Tu su samo kola policije koja na to upozoravaju. Planinarske staze se pružaju i desno i lijevo od prevoja. Lijevo vodi makadamski put prema katunima ispod Vaganice. Ovih dana je ovaj dio zemlje često spominjan po enormnoj i nezakonitoj sječi i iznosu drva čemu su se usprotivili ekološki aktivisti. Nadam se da će se i toj pošasti, uz mini hidroelektrane, jednim od najvećih zločina prema prirodi koje je prethodna vlast dozvolila, stati za vrat.
Mi smo krenuli iza ovih nekadašnjih kafana u pravcu planine Starac. Iznenadila sam se kad sam vidjela tablu i razdaljinu do cilja. Uopšte se nisam nadala da će to da bude neko planinarenje. Mislila sam samo da bacim oko na Čakor. Sanja je samo autoritativno rekla: “Mo’š ti to!!!” I… krenusmo.
Prvi cilj je bilo uzvišenje Đevojački krš, na skoro 2 km udaljenosti. Odmah nas je kupio oktobarski kolorit. Svuda okolo su bila polja borovnica čije lišće je mijenjalo boju nejednakim intezitetom što je predstavljalo nevjerovatan prizor. Bilo je tu i drugih biljaka koje su okolinu činile još ljepšom.
Put do Đevojačkog krša osjetili nismo podvriskujući svaki čas, regujući na ovaj ili onaj prizor. A tek sa vrha… Prvo oduševljenje je izazvalo Plavsko jezero (uz malo razočarenje što je pogled prema njemu i prema Prokletijama bio više nego maglovit). S druge strane nevjerovatno šarenilo i planinski masiv Rugovske klisure nisu bili manje atraktivni.
Napravili smo malu pauzu da bismo sve ovo osmotrili, fotografisali… Potom smo se stuštili niz padinu do prevoja Dio. On se nalazi na visini od 1921 mnv. Od Čakora smo se popeli na Đevojački krš pa spustili do prevoja i opet smo bili u plusu 70 mnv. Na ovim putokazima, što je baš nevjerovatno, nisu se spominjali ni Starac ni Bandera već neki drugi udaljeniji ciljevi.
Lagano smo napredovali. Mnogo vremena smo trošili na fotografisanje jer nam se svaki prizor činio jedinstvenim i prelijepim. Još jedan od razloga što sam jedva počela da pišem ovaj blog je bio odabir fotografija. Trebalo je od skoro 400 izabrati 50-ak, koliko sam planirala za blog. Staza je skoro markirana i to je dobro urađeno. No, isto je bila srećna okolnost što je Sanja početkom ljeta išla ovuda sa planinarima iz PSK Montenegro guide (bez markacija). Da nije, promašili bismo stazu na jedinom mjestu koje nije dobro označeno. Naime, prije ulaska u šumu staza napušta put i skreće u šumu. Na drvetu prije šume stoji oznaka. Vjerujem da bi dosta planinara znak protumačili kao da treba nastaviti pravo. Na ovom mjestu nedostaje neka strelica. Srećom, imali smo dobrog vodiča pa smo se vratili na pravi put pošto smo malo promašili. Na donjoj fotografiji se to drvo uočava u daljini, između dva gornja bora, tik pored staze.
Ulazak u šumu i promjena ambijenta su izazvali novo oduševljenje. “Kako je lijepa šuma” – naizmjenično smo izgovarale Sanja i ja. Duško se nije izjašnjavao.
Po izlasku iz šume, na proplanku, dočekao nas je potočić. Nastavljajući put sve češće smo morali da preskačemo vodu dok nismo izbili na čistinu i ugledali nevjerovatni prizor širokog potoka u sred zaravni na planini. Ovdje smo se baš zadržali jer se nismo mogli odvojiti od ovako neobičnog i neočekivanog pejzaža. Uvijek ponavljam, ne da bih se opravdala zbog nedovoljnog kvaliteta fotografije, već je činjenica da fotografija, koliko god dobra bila, uvijek zaostaje za originalom. Zato su moji blogovi samo putokazi ka mjestima koja su mene oduševila i koja preporučujem istinskim zaljubljenicima u ljepote prirode.
Teška srca smo se odvojili od ovog čarobnog potoka, ali su ga ubrzo naredni prizori stavili u drugi plan. Nova polja borovnica, šarenija nego sva do tad viđena, prostor koji se otvorio prema planinskim masivima na sve strane, veliki ravni proplanak u sred šume… Napredovali smo neosjetno, a nismo imali vremena da se umorimo.
Neočekivano za oktobarski dan na ovakvim visinama, temperatura je bila izuzetno prijatna. Toliko prijatna da sam (doduše samo ja) sve vrijeme bila u kratkim rukavima. Kad smo stigli do prevoja sa čije desne strane se nalazi vrh Starac, a sa lijeve Bandera, vjetar je duvao tako jako da je postojala mogućnost da te obali. Iako sam pogledivala prema Banderi, realno sam zaključila da je i uspon do Starca, sa visinskom razlikom od 500 m (iako sam obećala samoj sebi da neću kretati na ture gdje je razlika veća od 300-350 m) sasvim zadovoljavajuće, štaviše, sjajno postignuće. Tako smo se razdvojili. Njih dvoje su otišli lijevo, a ja desno.
Prije nego što sam krenula prema vrhu, sa prevoja sam ugledala Babino polje. Preko njega se vide vrhovi Bogićevice ispod koje se krije čarobno Hridsko jezero. Nažalost, kao i prema Plavskom jezeru i prema Prokletijama, nije bilo jasnoće u pogledu. Iako je bilo vedro, neke čestice u vazduhu su branile da se Babino polje vidi u svoj njegovoj ljepoti. Čak i ovako, to je prizor za pamćenje.
I Bandera (2426 mnv) i Starac (2352 mnv) su grebeni Prokletija. Greben Bandere je karakterističnog oblika, oblika potkovice, i lako ga je uočiti iz daleka. Pored Starca postoji i Mali Starac koji se nalazi neposredno pored njega, a preko kojeg sam sa vrha Velikog Starca (najčešće se spominje samo Starac) kroz neku izmaglicu opet ugledala Plavsko jezero.
Čekala sam ekipu sa Bandere ušuškana od vjetra dok nisam čula dozivanje i mahanje iz kojeg sam zaključila da smo podijelili vrhove za ovu turu: meni Starac, njima Bandera. Jesenji dan je kratak, a mi smo do tog momenta izgubili već više od 4 sata pa smo pohitali nazad. Sa visine sam imala priliku da registrujem fotoaparatom još jedan fenomenalni jesenji prizor sa padina Starca.
U povratku smo dali vatre petama jer sam ja shvatila da će nas uhvatiti mrak i da nećemo uspjeti da fotografišemo ni spomenike na Čakoru, ni u Veliki… Mnogo smo brže išli u povratku jer nismo stajali posle svakog petog koraka radi fotografisanja. Jedino čemu ja nisam mogla da odolim ni u ovom pravcu su neobične kvarcne stijene i kamenje. Nešto sitnih sam potrpala u džepove, a ostale sam tužna srca ostavila. Svjetlucavost kvarca teško može da se prenese, ali, vjerujte mi na riječ, bili su preinteresantni.
U povratku smo zaobišli Đevojački krš sa desne strane. Izbjegli smo da se ponovo uspinjemo jer smo se već bili dosta zamorili, ali nisam sigurna koliko smo dobili na vremenu. Na slici izgleda pitomo, uživo je djelovao povisoko. Mada… kad bih ponovo ovuda išla možda bih i uložila napor da se vratim putem kojim smo došli.
Tokom zaobilaženja uzvišenja sa gornje fotografije jedini prizori koji su nam zaokupili pažnju su bili neobični vrh u obliku piramide sa desne strane i katun ispod puta na kojem su vrijedni domaćini vadili krompir.
Ono što je velika prednost ovog predjela nad nekim drugim krajevima naše zemlje je veliko bogatstvo u izvorima vode. Tokom ove zadnje faze povraka preskočili smo bezbroj potočića. Nekoliko dana prije toga je padala jaka kiša pa su sigurno bili u svom najboljem izdanju, ali, u svakom slučaju, penjući se na ove vrhove, ne možeš ostati žedan. Kad smo konačno izašli iz šume i ugledali poznati prizor davno zaboravljenih kafana u koje su navraćali putnici namjernici (i putnici iz autobusa, pod obavezno), zaboravih koliko me ovaj poslednji dio puta smorio. Makadamski put koji vijuga na fotografiji ispod je upravo onaj kojim se nemilice izvozi naše šumsko bogatstvo.
Pošto se sumrak spuštao lagano i neosjetno, dok su ostali odmah krenuli da se presvlače i prezuvaju ja sam obišla i fotografisala spomenike kojih je na Čakoru priličan broj. Pored kafana se nalazi spomen-česma (začudo suva i pored silne vode kojoj smo usput svjedočili), podignuta u spomen na Branku Đukić. Njena sudbina je davne 1975. godine potresla Jugoslaviju. Devetnaestogodišnju djevojku su silovala i ubila dva momka, vršnjaka, Albanca. Jednog od njih je, tokom suđenja, njen otac ubio u sudnici. O lijepoj Branki su ispjevane mnoge pjesme koje su se najčešće pjevale uz gusle. Sada na taj pretužni događaj podsjeća ova česma.
Preko puta na malom uzvišenju iznad velike krivine smješteno je pet spomenika. Moglo bi se reći i šest, jer se na spomeniku podignutom u čast stradalih u II svjetskom ratu nalazi spomen ploča koja govori o otvaranju puta Murino-Čakor-Peć i posjeti kralja. Svaki od ovih spomenika ima, vjerovatno, ne jednu nego mnogo ličnih priča koje nadilaze ovaj blog u svakom smislu. Posebno me zaintrigirao skromni spomenik, poslednji u nizu na čijoj ploči piše da su komunisti stradali vezani 1949. godine. Voljela bih da saznam šta se to ovdje desilo prije više od 80 godina.
Dok smo se raspakovali i spakovali dan je već bio na samom izdisaju. Iako sam pretpostavila da od fotografija neće biti ništa insistirala sam da se staje da pokušam da “uhvatim” Veliku. Stvarno je velika, ima prelijepih kuća na još ljepšim mjestima i kroz nju teče Lim koji još nije prošao kroz Bijelo Polje i kojem mogu da se dodjele epiteti čista i lijepa planinska rijeka.
Ja nikad ne odustajem, a Duško je više nego kooperativan. Kad smo u Murinu prošli kružni tok i vidjeli da je spomenik ostao iza nas, bez riječi se vratio. A spomenik… Pokrenuo je tugu zbog nesrećno stradalih nevinih stanovnika pitomog i ljepotom prirode obdarenog mjestašca Murina, tokom NATO bombardovanja. Najtužnije je to što je među stradalima bilo i troje djece. Iznad spomenika posvećenim stradalima od bombardovanja nalazi se spomenični kompleks (prilično zapušten) posvećen stradalima tokom II svjetskog rata.
Oduži se ova priča, kao što je bio dugačak i ovaj dan. Iz Podgorice smo krenuli u 7 sati. Do Čakora smo stigli za 3,5 sata vožnje bez stajanja. Posle šetnje od punih 7 sati, trebalo nam je još 4 sata da se vratimo u Podgoricu. U potrazi za kafanom u kojoj bismo srknuli kafu (najviše zato da bi se rasanio šofer), ja izabrah Andrijevicu i hotel Komovi (skroz zaboravivši na zabranu rada objekata u toj opštini). Ali, sve se na kraju srećno završilo i mi smo živjeli srećno do kraja života… Pogriješih žanr. Izlet je bio divan. Oktobar je dobar izbor za ovu turu, ali sam gledala fotografije iz juna, koje nisu bile ništa lošije. Ja razbih mitski momenat i značaj Čakora u mom životu. Od sad na njega mogu da gledam kao dobro mjesto za početak više različitih pješačkih tura.
Bonus video:
