Malo koji ljubitelj prirode iz Crne Gore, regiona, a i šire, nije čuo za kanjon rijeke Mrtvice. Ovaj jedinstveni kanjon dugačak je oko 7,5 km, dok je njegova dubina na pojedinim mjestima veća od kilometra. Najljepše je da se kanjon posjeti tokom maja mjeseca kad je rijeka najbogatija vodom. Ljepota slike i zvuka, Bijeli nerini, Mrtvičke grede, Kapija želja, Danilov most i drveni most (koga, na žalost, više nema) su nešto što se ne može opisati slikom i riječju dok se ne doživi.
Najveći broj posjetilaca dođe do jedne male plažice u kanjonu iznad koje se natkriljuje Maganik. Neki produže i do sela Velje Duboko. Postoji tura i iz suprotnog smjera, za planinare sa solidnom kondicijom, koja od Kapetanovog jezera prolazi kroz Velje Duboko, pa kroz kanjon Mrtvice vodi do Međuriječja. Ovo je moguće izvesti samo ako te neko čeka na izlasku iz kanjona.
Za ovih dvadesetak godina od kad se aktivno zanimam za skrivene kutke drage nam domovine nikad nisam čula da je neko spomenuo izvor Mrtvice kao potencijalno interesantno mjesto za obilazak. Nisam pročitala nijednu priču, vidjela nijednu fotografiju… Nisam vidjela da neko ima turu do te lokacije, a pratim dosta naših planinarskih klubova. Srećom, jedna nevjerovatna zbrka i nesporazum su doveli mene i muža mi na ovo mjesto vrijedno priče i posjete.
Ukratko, dok sam bila više u fazi za vožnju nego za hodanje, moja drugarica Sanja mi je kao ideju spomenula selo Velje Duboko. Čula je da se do njega može stići kolima, a rekla je i da možemo da skrenemo i malo desno (ali je to njeno “desno” bilo iz pravca Kapetanovog jezera) i na pola sata nam je Mrtvica. Krajem oktobra, nemajući ideju gdje da pođemo, spontano smo pošli u pravcu Veljeg Dubokog. Jedino što smo znali je da je to put kojim se produžava poslije parkinga za kanjon Mrtvice.
Nikad ljepši oktobar je obojio okolne šume. Mi smo bili očarani. Vozili smo se do kraja puta i stigli u Liješnje. Selo je na 1150 mnv. Mi smo startovali sa 182. Odvezli smo se skoro puni kilometar u vis. Liješnje nam se učinilo kao selo iz bajke. Možda nam se to samo učinilo zbog šarenila lišća. Procijenite sami.
Brzo smo napredovali. Put je bio širok, ali se nismo pokajali što nismo pokušali da nastavimo Jarisom. Po mome, sem kamion ili Lada Niva, teško da bi se mogao koji četvorotočkaš protjerati ovuda. Okolina je bila očaravajuća. Jesen je odmakla i lišće je dobilo ujednačenu boju, ali me je kontrast koji se pravio u odnosu sa okolinom tjerao da škljocam u hodu.
Vrlo brzo smo naslutili gdje se krije Velje Duboko. Naziv sela nam je namah postao skroz jasan. I veliko i duboko. Put do sela je probijen tek devedesetih godina. Na jednom mjestu je bio popriličan odron zbog kog je morala da se napravi “mini zaobilaznica”.
Hodali smo i dalje oduševljeni svakim vrhom, svakom šumicom, drvetom koje se izdvaja od okoline. Shvatili smo da je spuštanje do sela (da ne govorim o ponovnom usponu) prilično krupan zalogaj za nas. Posebno nas je brinuo kratki novembarski dan. Ali, odlučili smo se za našu sve omiljeniju taktiku: ići ćemo, pa dokle stignemo… I tada je ispred nas iskrsla raskrsnica: lijevo Velje Duboko, desno – izvor Mrtvice. Sjetismo se da nam je Sanja rekla – desno. Pa, naravno, desno ćemo. Duboko nam je ovo Velje Duboko.
Okolne planine su izgledale fenomenalno. Sunce je bilo na pravom mjestu, a onda su se umiješali i oblaci. Sve u svemu, prizori za razglednice (ko zna šta su razglednice? ). Po meni su ovo bile Moračke planine, vjerovatno Stožac. Kasnije nam je jedan mještanin rekao da su to Rovačke planine. Pa, moguće. Sa one strane je moračka, sa ove rovačka. Čije god da su, prelijepo su izgledale.
Markacija nije bilo, ali smo išli putem. Vrijeme je brzo prolazilo. Na putu se pojavilo desetak krava i bikova sa kojima smo morali da se mimoiđemo. Nije mi bilo lako. To se da zaključiti po tome što sam podigla fotoaparat tek kad je ostala samo jedna krava. Lijevo, ispod puta, nazirale su se kuće. Pitali smo se da li je Velje Duboko baš toliko veliko ili je ovo drugo selo. Ipak je bilo drugo. I zove se Višnje.
Lagano smo mi išli putem (ako zanemarimo susret sa kravama) dok ne naiđosmo opet na raskrsnicu dva puta “iste važnosti”, odnosno iste širine i kvaliteta. Kud sad? Ovdje nikakvog putokaza nije bilo. Jeste da izvor treba da bude visoko, ali smo se mi ipak odlučili za lijevi krak puta jer smo već dolje u nizini uočavali tok Mrtvice. Logika nam je bila: poći ćemo do rijeke pa ćemo produžiti uzvodno.
Kad smo prošli mostić ispred jedne kuće smo ugledali staricu koja se sigurno začudila neznanim putnicima. Reče nam da samo produžimo uzvodno i da je ispod krajnje stijene, tamo gdje se naziru krave, izvor. Reče nam i da obavezno svratimo u povratku. Iako je bio početak novembra dim se nije vio iz kuće, a Duška je najviše čudila činjenica što ni na jednoj kući nema dimnjaka. Pa ako neko zna o čemu se radi, neka javi.
Nismo dugo išli kad naiđosmo na stado ovaca. Ovce su zaustavile svoje redovne aktivnosti i zagledale se u nas kao da se pitaju: Otkud sad vi ovdje? I odmah tu su počela takozvana Višanjska vrela koja su nas namah oduševila.
Čim smo stigli do ove tačke shvatili smo da nam je pametnije da se prebacimo na drugu obalu i da se vratimo onim gornjim putem. Lakše je bilo reći nego učinjeti. Posebno zato što nismo ni gojzerice ponijeli nadajući se šetnji od pola sata. Opet nam je na um pala Sanja: “Vala, nije mi jasno odakle je ona mogla da dođe dovde za pola sata. I kojim li je ona to autom dovde stigla?” Jedva smo čekali da se dokopamo interneta da saznamo detalje koji su nas kopkali. Iako nismo ponijeli gojzerice, srećom, jesmo štapove. Oni su nam najviše pomogli da se nekako uzveremo na drugu obalu, uz nagib od skoro 80 stepeni po terenu prekrivenom gomilom suvog lišća. Strah od proklizavanja je namah ustupio mjesto divljenju svakom detalju prirode: od prelijepog vodopada, do očaravajuće šume.
Još nekoliko koraka kroz šumu i stigli smo do izvora Mrtvice. Bar sam ja tako zaključila. Tik iznad izvora su uspravne stijene. Možda smo pogodili najbolji dio godine, mada vjerujem da je čim okopni snijeg i kad je rijeka najbogatija vodom, možda čak i ljepše. Nismo se mogli dovoljno načuditi kako se ovo mjesto češće ne posjećuje. Dobro… Bila je Sanja.
Dovde nam je trebalo puna 3 sata. Ostali bismo još da se divimo ovom otkriću, ali se moralo nazad i to žestokim tempom. Jer, noć će da padne za 2 sata. Hitali smo uskom stazicom kojom se, uočavalo se, ne ide često. Selo Višnje je ostalo duboko ispod nas. Sjetili smo se da smo obećali gospođi koja nas je uputila na izvor da ćemo svratiti. Uočili smo je ispred kuće. Mahali smo u nadi da će nas vidjeti i shvatiti da smo prešli na drugu obalu. Nije se imalo vremena za fotografisanje, ali bih ja ipak ugrabila da uhvatim po koji snimak. Selo Višnje smo vidjeli jasno. Svaka se kuća uočavala. “I ni na jednoj dimnjak” – i dalje se čudio Duško.
Kad smo konačno sa pastirske stazice iskoračili na makadamski put pomislili smo kako smo ranije odabrali dobar put. Jer, da smo pošli gornjom stazom, ko zna gdje bismo završili zato što se skretanje prema izvoru uopšte ne uočava, a naravno da nije ni obilježeno. Tek, ako se krene tim putem, na jednoj lakat krivini treba dobro obratiti pažnju.
Odmah poslije krivine opet raskrsnica. Sad se nismo dali prevariti: izabrasmo gornji put. I… pogriješismo. Dođosmo do jedne kuće, popričasmo sa vlasnikom i on nas uputi da se vratimo dolje ka putu. Šta ćemo. Danas nas je baš bilo okrenulo ovo gore-dolje…
Iako je bilo tek 16:00 dan se lagano gasio. Boje su bile drugačije. Ja se nisam predavala. Iako sam grabila naprijed što sam brže mogla, uspijevala bih i poneku fotografiju da napravim. Pozdravila sam se i sa Višnjem i sa Veljim Dubokim uz obećanje da ću se vratiti i spustiti do sela.
I u dolasku smo malo prije onog odrona primijetili neobičnu stijenu, koja izgleda kao da je neko nacrtao neku zastavu, pa je neko probao da je prekreči. Ali, nije. Takva je struktura stijene. A izgleda kao neki usnuli nasukani kit, ali ne uspjeh da ga čitavog obuhvatim.
Trka s vremenom se nastavila. Posljednja dionica puta nam se učinila mnogo dužom nego što je bila prilikom dolaska. Ipak, uspjeli smo da stignemo za dva sata, ali skoro bez zaustavljanja. Primicali smo se autu, a sumrak je bio sve veći. Dok smo smjestili rančeve, popili vode… oko nas je bio mrkli mrak.
Kad smo se dokopali cilja prva poruka je upućena Sanji: Bili na izvor Mrtvice. Odgovor: Je li? Ja tamo nisam nikad bila. – Šta pričaš? Zar nam nisi ti rekla iz Veljeg Dubokog desno? – Da. Iz pravca Kapetanovog jezera. – A kojim si autom stigla do sela? – Pješke od Kapetanovog. – Ko ti reče da može kolima? – Neko… ne sjećam se. Ali makar je sve ovo dovelo do toga da ja otkrijem ovo izvanredno mjesto. Vjerujem da je izvor Mrtvice i za mnoge od vas do sad nepoznati kutak. Pa, kad grane proljeće, slijedeći moja uputstva (nikako Sanjina) – put pod noge!
Bonus video:
