Od kad znam za sebe protiv stresa sam se borila bjesomučnim čišćenjem. Ribanje prozora, kuhinjskih i kupatilskih elemenata mi je pomagalo da dođem sebi. Sad, kad više u rukama nemam snagu dovoljnu da na taj način prevaziđem stres, iz začaranog kruga negativnih misli pokušavam da izađem pisanjem. Tako danas, boreći se protiv njih uzeh da napišem ovaj blog koji odavno stoji “u šteku” i čeka.
Ursulovačka jezera se nalaze na Bjelasici i jedna su od omiljenih tura za planinarenje na ovoj planini. Pošto su pješačke staze na Bjelasici veoma loše obilježene, što iz objektivnih razloga (travnati teren), što zbog neažurnosti onih koji bi o tome trebali da brinu, ja ni do jednog cilja nisam došla posle više pokušaja nego do Šiških i Ursulovačkih jezera. Možda je i do mene.
Prvi pokušaj, od prije četiri godine, se završio neslavno. Stigli smo do Crne glave, najvećeg vrha Bjelasice (2139 mnv). Trebalo nam je dvadesetak minuta da se spustimo do Ursulovačkog jezera. Duško je bio uporan da se ne odustaje od cilja, ali ja sam pobijedila i Ursulovačka jezera su ostavljena za neki drugi put. Povratak do kola propraćen nebrojenim munjama, gromovima, kišom, gradom… trebao je da posluži kao nauk i nama i ostalima koji se drznu da krenu u planine kad na nebu vide makar i oblačak.
Prije poslednjeg uspona do Crne glave, kao i sa vrha, uspjeli smo da ugledamo jezero. Unaprijed smo se radovali susretu sa njim, ali… taj susret se odložio na neodređeno vrijeme.
Narednog ljeta smo pokušali da doskočimo Bjelasičkim daljinama tako što smo planirali da napravimo kružnu turu i sve obiđemo motorizovani. Tu nam se, s jedne strane ispriječio pramen snijega, a sa druge strane (nije da nismo bili uporni) blato epskih razmjera. Snijeg sam uspjela da ovjekovječim dok sam se sa blatom borila zaboravljajući na fotoaparat. I drugi pokušaj dolaska do Ursulovačkih jezera se izjalovio.
Kako se obično kaže, a ne znam da li uvijek i biva, tek, nama je bila: treća-sreća! Krajem juna ove godine smo odlučili da idemo na sigurno. Autom smo došli do Zekove glave. Mada, to ne preporučujem onima koji nemaju terensko auto, ali, naš Yaris se već izvježbao. Od Zekove glave smo se markiranom stazom uputili ka Crnoj glavi. To je bila lagana šetnja u trajanju od sat i nešto. Koliko sam uživala u okolnom cvijeću toliko su me brinuli oblaci koji su počeli da se gomilaju. Neće valjda opet?
Kad smo stigli do proplanka sa kojeg počinje poslednji uspon na Crnu glavu, a sa čije desne strane nam je bila čuvena stijena koja mene podsjeća na slona, skrenuli smo lijevo uskom stazicom kroz žbunje. Oznaka koja je tu nekad stajala, nestala je. To je čest slučaj na Bjelasici i nešto što me baš iznervira.
Po prognozi kiša je mogla da krene oko 14.00. No, na naše veliko razočarenje, poranila je skoro dva sata. U odnosu na prošli put sad smo bar imali šuškavce. Na pola puta od skretanja do jezera zapadala je kiša. Sklonili smo se u neki gustiš. Srećom, nije bilo munja i gromova. Čekali smo 20-ak minuta dok kiša nije oslabila.
Dok smo se spustili do jezera granulo je sunce. Možda je i zbog te nagle promjene vremena sve bilo čistije, svjetlije… a jezero čarobno.
Ursulovačko jezero zovu još i Kurikućko po najbližem naseljenom mjestu. Zbog kamenitog dna i odsustva biljaka voda je veoma bistra. U blizini jezera se nalaze dva izvora od kojih jezero dobija vodu, a nema nijedne otoke. Vodu gubi samo isparavanjem. Od svih Bjelasičkih jezera ono je najvisočije (1895 mnv). Jezero je dugačko 162, a široko 106 m. Prosječna dubina mu je oko 3 m. Ove statističke podatke sam našla na stranici turističke organizacije Kolašin.
Trebaju se uzeti sa rezervom jer nivo vode varira od godine do godine i u zavisnosti od godišnjeg doba. Potrebno je bar 20 minuta da se do jezera spusti i nešto više da se opet popne. Tako da mnogi “avanturisti” koji teško napuštaju vozila, ostanu uskraćeni za jednu ovakvu ljepotu.
Potpuno sami, ne remeteći tišinu, obišli smo jezero do pola. Druga strana je bila strmija. Pošto je bilo vidljivo da kiša nije odustala nismo imali puno vremena za uživanje i razgledanje. Ja sam trknula prema Malom Ursulovačkom jezeru koje neki zovu i Blatina. Ono je od Velikog jezera udaljeno oko kilometar i 135 visinskih metara. Malo jezero uglavnom služi kao pojilo za stoku.
Kad sam se probila kroz šumarak veoma blatnjavim i klizavim putem, odlučila sam da ga samo fotografišem sa visine. Jedva se uočavalo od granja. Morala sam da napravim egzibiciju i rizikujem da se otklizam do njega da bih napravila i ovakvu (skoro nikakvu) fotografiju.
Prestrojavanje oblaka nas je natjeralo da brzo krenemo nazad. Bila sam zadovoljna što sam konačno, posle toliko vremena, i posle tri konkretna pokušaja, konačno uspjela da stignem do obala ovog veoma lijepog jezera.
Obećala sam sebi da će biti još prilika za susrete sa njim jer je tura čak i meni prilično dostupna. Stazom od podnožja Crne do Zekove glave smo hodali najbrže što smo mogli. Sa lijeve strane smo povremeno mogli da vidimo i Pešića jezero.
I nazad nas je pratila kiša, pomalo je i grmjelo, ali nije bilo gromova. Do auta smo, zahvaljujući kišnim kabanicama, stigli relativno suvi i ne previše strunjeni (kao prethodni put). Dok smo se prezuvali počeo je žestoki pljusak.
Uskočili smo u auto i presvlačenje dovršili u njemu srećni što smo ugrabili da ostvarimo svoj cilj uprkos tome što je u startu, imajući već jedno negativno iskustvo sa oblacima, trebalo da odustanemo. Vraćajući se lagano nazad naišli smo na jednu od brojnih skupina divljih konja koji su se na Bjelasici skroz odomaćili i uopšte ne zaziru od ljudi.
Bjelasicu, između ostalog, volim i zbog najraznovrsnijeg poljskog cvijeća. U nekom trenutku livade budu toliko bijele od cvijeća da je Duško iznio teoriju da je zbog toga Bjelasica dobila ime. Ja bih prednost dala bijelom snijegu. Ako neko zna tačno, neka javi.
A ja kad god pođem u bilo kakvu šetnju Bjelasicom kući donesem buket fotografija najljepšeg poljskog cvijeća tako da mi je naveći problem da se odlučim za nekoliko najljepših. Čini mi se da izbor nikad nije bio teži nego ovoga puta.
Bonus video:
