Od momenta kad sam otpočela svoju “planinarsku karijeru”, a ima tome dvadesetak godina, Orjen je bila planina koju sam imala namjeru da posjetim, ali mi je uvijek nekako izmicala. Pratila sam sve priče o njemu napisane, divila se objavljenim fotografijama, akcijama planinara iz Herceg Novog na markiranju staza, brizi oko planinarskih domova… Kako su godine prolazile, ja sam zaključila da je uspon na Orjen prezahtjevan za mene. Ipak, nikad nisam potpuno odustala, iako su mi mnoge prilike da odem sa nekim planinarskim društvom iz raznih razloga propale.
Kad sam se malo bolje unijela u ono što me tamo očekuje, shvatila sam da ako dođem autom do prevoja Orjensko (Orjen) sedlo, uspon na najveći vrh Orjena odatle spada u red laganih tura, jer je visinska razlika samo 304 metra. Kako to ranije nisam znala? Od koga da pozajmimo terensko vozilo? No, nisam samo ja čitala tekstove o Orjenu. Moj vjerni saputnik po vrletima drage nam domovine, Duško, iz jednog od tekstova (pogrešno) je zaključio da se do prevoja može i malim autom. I onda, poslije toliko godina premišljanja, odluku smo donijeli naprečac. Bližila se zima, a time i mogućnost da nas iznenadi snijeg, te nismo htjeli da nam prođe još jedna planinarska sezona bez štrika uz Orjen. Dobro smo poranili i dok se dan tek budio mi smo već bili na trajektu.
Pratili smo instrukcije sa stranice Vrhovi Crne Gore. Na kružnom toku prije Herceg Novog skrenuli smo prema Trebinju. U naselju Mokrine opet desno prema Kruševici i Vrbanju. Sve do Vrbanja put u dužini od oko 8 km je asfaltiran. Negdje uži, negdje širi, ali solidan. Nismo se nigdje zaustavljali. Hitali smo ka cilju. U Vrbanju smo prošli pored popriličnog broj vikendica, kafane u koju smo planirali da svratimo u povratku i avanturističkog parka. Nekoliko planinara je istovremeno sa nama startovalo ka vrhu iz Vrbanja. Mi autom, putem, oni pješke, prečicama. Prvi dio makadamskog puta je bio sasvim solidan. Vodio nas je kroz šumu koja je, iako se izgubilo šarenilo lišća i prevladavala je braon boja, izgledala fenomenalno. Tu smo već povremeno morali da se zaustavimo radi divljenja i fotografisanja.
Ovaj put je inače napravljen tokom austrougarske vladavine nad ovim područjem, krajem 19. vijeka. To je put kojim se od Herceg Novog preko Vrbanja i Orjenskog Sedla stizalo do Crkvica i Grahova. U vrijeme austrougarske vladavine u Crkvicama se nalazila najveća austrougarska kasarna na širem području. Put kroz šumu smo neosjetno prošli. No, dionica od Vrbanja do prevoja iznosi punih 10 km. Kada smo počeli da se penjemo serpentinama shvatili smo da ideja o dolasku malim autom uopšte nije bila dobra. Ja sam, i pored toga, imala potpuno povjerenje u Duškove vozačke sposobnosti, dok je naša drugarica Sanja povremeno preplašeno podvriskivala sa zadnjeg sjedišta.
Peli smo se sve više i više, prevoj se i dalje nije nazirao. Nas dvije smo nagovarale Duška da ostavimo auto pored puta i da nastavimo pješke. Dovoljno je bilo što smo se i toliko primakli… Nije se dao nagovoriti. Pored puta smo ugledali tablu sa pričom o “kamenom srcu”. Zaintrigirala nas je pa smo se zaustavili. Ispostavilo se da je neko ugradio kamen u obliku srca, slučajno ili namjerno, u pozidu. Da bi se bolje uočilo neko se dosjetio da malo zabijeli okolo. Možda se to moglo uraditi malo diskretnije.
Put je bio sve gori; provalija, čas s lijeve, čas s desne strane, sve veća, a ja sam u tim momentima donijela čvrstu odluku o kupovini višeg vozila. Iako je put bio stresan, pomoću auta smo se popeli 500 metara uvis. Bez te pomoći teško da bih stigla i do prevoja, a do vrha sigurno ne bih. Kad smo se konačno dokopali Orjenskog sedla temperatura je bila tek 6°.
Orjen je kameno more. Iako se na padinama Orjena nalaze Crkvice, mjesto sa najviše padavina u Evropi, na Orjenu vode skoro da nema jer ponire. Ljudi su se dovijali na razne načine, praveći bistijerne, ublove, lokve. Najveća se nalazi pored planinarskog doma na prevoju Orjensko sedlo.
Prošetali smo do lokve, navukli gojzerice, podesili štapove i potražili početak staze. On se nalazi malo prije nego što se stigne na plato ispred doma. Na stijeni pored doma su ispisani brojni toponimi. Nas je zanimao samo Veliki (Zubački) kabao. Na stijeni sa lijeve strane puta, prije doma, stajao je natpis, vrijeme koje je potrebno za uspon i prva markacija. Dio žutih planinarskih oznaka je skroz izblijedio, pa su potpuno beskorisne.
Od prevoja se kreće pravo gore. Prvo uz manji, a kasnije sve veći uspon. Valjda zbog dužine uspona, nisam ga ni osjetila. Malo mi je teško padalo što zbog terena, koji iziskuje maksimalni oprez pri hodu, nisam uspijevala istovremeno da hodam i da fotografišem i divim se okolini već sam morala da pravim pauze poslije skoro svakih deset koraka. Zbog čestih i obilnih padavina i naglih promjena temperature na Orjenu su česta atmosferska pražnjenja: munje i gromovi. Mnogo je drveća stradalo zbog toga. Ovdje, inače, raste munika, endemična vrsta bora. Svako suvo stablo je izgledalo kao skulptura. Veliki izazov za svakoga sa fotoaparatom. Kasnije sam saznala da nisu sva stabla stradala od gromova već od požara koji je prije neku godinu poharao ovo područje.
Munika je, kao što rekoh, endemična vrsta. Pojedini primjerci su stari i do 650 godina. Nažalost, što zbog požara, što zbog gromova, ova izuzetna vrsta drveta je mnogo stradala. Mene je najviše očarao oblik stabala i to što najčešće iz jednog korijena niče po više stabala. Pored ovih silnih bivših munika koje predstavljaju svoje spomenike, na kamenom i bezvodnom području uspijevaju i nova stabla.
Staza kojom smo išli je vjerovatno najstarija planinarska staza na teritoriji Crne Gore. Pravljena je namjenski, krajem 19. vijeka, po želji austrougarskog prestolonasljednika, princa Rudolfa Habzburga, koji je želio da se popne na najveći vrh Orjena. Bio je ljubitelj prirode, planinar i ornitolog. U njegovu čast u prvom dijelu staze postavljena je info tabla koja je toliko izblijeđela da se sa nje teško koja informacija može pročitati, kao i gravura u stijeni. Hercegnovski dio Orjena je prije dvije godine postao Park prirode. Markacije i druge oznake su savršene. Ne sumnjam da će i ova tabla uskoro biti zamijenjena nekom čitljivijom.
Veliki (Zubački) kabao je ujedno i najveći vrh Dinarida (koji se pružaju od Julijskih Alpi do Prokletija). Čim smo se malo izdigli pogled se širio na sve strane. Lijevo ispred nas se vidio Mali Kabao, iza nas oblak je izgledao kao dim, ispred nas je bio kameniti uspon, a desno je magla prekrila dolinu za koju smo se mi naivno pretpostavili da je more. Iako smo se nadali, more nismo vidjeli. Ne što se inače ne vidi, već što nismo imali sreće sa vremenom. Oblaci, iako su dodali po malo šarma svakoj fotografiji, s druge strane, smanjili su nam domet pogleda.
Još jedan uspon, pa malo spuštanje (ono što najviše mrzim: gubljenje visine prilikom uspona), još malo uspona i piramida je bila na vidiku.
Na najvišem mjestu je smještena piramida, ali se u blizini nalaze još dva malo manja vrha. Dok sam se okrenula oko sebe, ugledala sam Sanju na jednom od njih. Kada se govori o Orjenu često se spominju “dramatični oblici reljefa”. Mislim da se oni više odnose na Subru i druge djelove Orjena dok ih je ovdje bilo samo mjestimično. U svakom slučaju, ko god se sjetio izraza “dramatičan” pogodio je “u sridu”.
Pročitala sam šta sve može da se vidi sa Orjena. Nažalost, iako se najavljivao vedar dan, oblaci su se ubrzano gomilali. Požurili smo da ugrabimo što više prije nego što nam oblaci potpuno onemoguće vidik. Zapad i sjeverozapad su bili još uvijek donekle vedri. Garač je djelovao nevjerovatno blizu. Vidjelo se dobro i Grahovsko polje i Dragalj. Orjen se nalazi na tromeđi Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Najveći njegov dio i svi vrhovi se nalaze u granicama naše zemlje, manji dio pripada BiH, a Hrvatskoj periferni dio. Hrvatski planinari su osnovali prvo planinarsko društvo i izgradili prvi planinarski dom na Orjenu i njegovi su česti posjetioci. Na trećoj fotografiji dolje je dio koji, po mojoj orjentaciji, pripada susjedima. Lovćen i Rumiju nismo uspjeli sa sigurnošću da lociramo. Samo smo pretpostavljali u kom pravcu mogu biti. I Subra se tek nazirala. Nagli dolazak crnih oblaka nas je natjerao da krenemo nazad mnogo prije nego što smo planirali. Kako zbog bezbijednosti, tako i zbog mogućnosti da se od uspona na vrh dobije najviše – najbitinije je da se izabere vedar dan. No, vrijeme se ovdje lako i brzo mijenja pa to i nije baš jednostavno uraditi.
U povratku smo se mimoišli sa više grupa planinara. Jedna grupa je bila iz Dubrovnika (poznala sam ih čim su se javili). To je bila grupa koja je krenula pješke iz Vrbanja istovremeno kad i mi. Spuštanje nam je baš lako palo. Čak i vožnja nazad. Na jednoj velikoj krivini smo se zaustavili da osmotrimo oznake u stijenama koje su, pretpostavljamo, nastale u periodu dok se put gradio. Upravo tu skreće jedna od prečica za planinare koji startuju iz Vrbanja.
Dio puta kroz šumu je bio još ljepši nego prilikom dolaska. Vjerovatno zbog promjene svjetlosti. Sanja i ja smo pokušavale da kroz prozor “uhvatimo atmosferu”. Ja sam bila presrećna: konačno se popeh i na Orjen! Nije bitno to što sam uspjela uz pomoć auta i sa najbliže tačke. Svakako sam bila ponosna na sebe. Sad još samo da stignem do… Dug je spisak.
Kao što smo sebi obećali, svratili smo u Konobu, veliku kafanu na sred Vrbanja. Duško i Sanja su drmnuli po jednu krušku da se malo povrate. Ja sam kao mantru ponavljala: kupujemo terensko auto! Samo 10 dana posle ove šetnje ta moja ideja je sprovedena u djelo. Sada u avanture kroz Crnu Goru krećemo uz pomoć jednog Dastera.
U povratku smo zastali da se divimo selu Kruševice, zelenoj oazi u sred silnog kamena. Mnogo mi se dopalo ovo selo. Nadam se da ću ga posjetiti još koji put. Naravno, pao je dogovor da se ide i na Subru. Poslije svakog uspona meni se apetiti za novim avanturama povećaju. No, za njih mora da se čeka proljeće jer tokom zime najviše volim da udišem morski vazduh šetajući pored obale, a snijeg zaobilazim u širokom luku.
Bonus video:
