Već skoro dvije godine živimo – privremeno. Samo da prođe korona, pa ćemo opet da se družimo, da putujemo, da gledamo pozorišne predstave, da se ljubimo tri puta, da se rukujemo... Nisam vjerovao da može da mi nedostaje i to cmakanje u obraze. Sve što smo naumili brzo obavljamo, i na poslu i u gradu, kako bismo se što prije vratili u sigurnost doma. A kad nam neko dođe u posjetu, nismo „ništa veseliji“...
„Samo da prođe korona, pa ćemo...“
Šta ćemo?
Ništa.
* * *
Ja ne hodam, ja klokoćem. Uvijek mi je poluprazna bočica s alkoholom u džepu od jakne, za dezinfekciju ruku.
* * *
Kad me je, poslije jednog teksta o (ne)vakcinisanju pozvao jedan mladi čovjek iz Podgorice, učtivo se predstavio i saopštio svoje stavove, suprotne od mojih, nisam ga ozbiljno shvatao kad je zaključio da ćemo zaboraviti identitetske podjele, pri ovima povodom COVID-a i vakcinacije.
Sad mi se čini da je sve moguće, pa čak i podjele povodom tih najjednostavnijih stvari, u kojima bi struka i samo struka morala da ima završnu riječ.
* * *
Niko nije odgonetnuo tajnu ljudskog mozga i zašto su neki ljudi pametniji od drugih. Meni se čini da tu uticaj imaju – asocijacije. Naš čitav život se odvija kroz asocijacije. Otkad ujutro otvorimo oči dok ih uveče ne sklopimo, kroz glavu nam prođe more slika povezanih međusobno. Jedna se nadovezuje na drugu. Što više asocijacija proleti kroz moždane vijuge time je čovjek, rekao bih, bogatiji duhom.
A mora se priznati i da umno djeluje onaj kojeg je, recimo, neka priča asocirala na još bolju i zanimljiviju priču.
* * *
Preplavljeni smo ružnim vijestima.
„Dajem kraljevstvo za konja!“ – uzviknuo je Ričard III.
Nemam kraljevstvo i ne treba mi konj, ali vodim na kafu za bilo koju lijepu vijest.
* * *
Danas svako može da radi svačiji posao: evo, pisci pokušavaju da se bave zanatskim radovima, a zanatlije pišu, istina, uglavnom po društvenim mrežama. Razlika među njima je u tome što zanatlije mnogo više zarađuju od pisaca, a sličnost je što veze nemaju o poslu u koji se petljaju, sa željom da se istaknu.
Kratkoročno, veća je šteta od pisaca-zanatlija, ali na duže staze neuporedivo veća šteta je od zanatlija-pisaca.
* * *
„Kakva je politička situacija?“ – pita me školski drug, ležerno, iz jedne egzotične zemlje.
„Ne znam. Ne daj Bože da se bivši vrate, a nismo se, izgleda, usrećili ni s novom vlašću, čiji su lideri sujetni i samoživi... Ali jedno znam: na vanredne izbore neću izlaziti, a potrudiću se da u to ubijedim i članove svoje uže i šire porodice.“
* * *
S obzirom na partije kojima pripadaju, logično bi bilo da imam više simpatija prema Milanoviću nego Plenkoviću. A nije tako. Predsjednik susjedne države kao da ima potrebu da se brani što mu ime i prezime vuku na Zapadni Balkan, pa je stalno nekako napet i u gardu, a premijer djeluje kao „gospar“.
* * *
Kako se procjenjuje, svakog dana 18 miliona i 800 hiljada ljudi u Avganistanu gladuje. Među njima je više od tri miliona djece mlađe od pet godina. Malim Avganistancima je hitno potrebna hrana, voda, medicinska njega i pristojan smještaj ili većina njih neće preživjeti zimu.
Sa druge strane, u bogatim zemljama se na deponovanje viška hrane potroši toliko novca da bi njime moglo da se riješi pitanje gladi, ne samo u Avganistanu nego u čitavom svijetu.
* * *
Ne znam koji mi ljudi više prijaju: oni sa kojima mogu lijepo da se ispričam ili oni sa kojima mogu dobro da ćutim...
Bonus video:
